NEWS
Valfresco Uskrs S

Beton se širi selima središnje Istre

15.01.2007. 00:00; ; Početna / Novosti / Svakodnevnica / Beton se širi selima središnje Istre
14GO173193.jpg

»Betonizacija ili apartmanizacija priobalja sve više zadire i u središnji dio Istre i stoga je zadnji trenutak da se i o tome vodi računa, pa i da se kroz strateški razvojni program predvidi način na koji će se razvijati selo«, učestalo je na radionicama kojima je tijekom prosinca otvoren proces izrade »Strateškog programa razvoja ruralnog područja Istarske županije 2006.-2012.« isticao pomoćnik županijskog pročelnika za poljoprivredu i direktor županijske Agencije za ruralni razvoj Istre (AZRRI) Gracijano Prekalj.

U dosadašnjem »političkom govoru« obično se pojam »betonizacija i apartmanizacija« vezivao za masovnom turističkom izgradnjom odavno zahvaćeni obalni pojas Istre, no pomnijem promatraču jasno je da ni unutrašnjost u minulim desetljećima nije bila imuna na zahuktalu izgradnju svega i svačega, često čak i sasvim u skladu s važećim zakonima. Dijagnoza ovog problema, priznata i prepoznata s razine političke i upravne vlasti u Istri, svakako je pozitivan pomak u institucionalizaciji svijesti o vrijednostima istarskog prostora. Iako će ovaj »Strateški program«, poput svih drugih sličnih papirnatih strategija, imati samo savjetodavnu i edukativnu težinu, u njemu se jasno želi naznačiti kakve bi obrasce ponašanja u prostoru trebalo proskribirati kao nepoželjne, a kakve bi trebalo preporučiti. Hoće li se preporuke iz programa kasnije pretočiti u konkretne propise i odluke, stvar je buduće političke volje, a ona je, svjedočili smo već mnogo puta, promjenjiva i podložna trendovima.


Nekad se znalo gdje je selo

U svakom slučaju, Gracijano Prekalj je rado pristao razjasniti i produbiti ocjene i procjene iz konstatacije da je i istarska unutrašnjost postala ugrožena betonizacijom i apartmanizacijom koje su uvrštene u polazne osnove »Strateškog programa«. Jedan od razloga što se u programu želi ukazati na loše pojave u prostoru istarske unutrašnjosti je, podvlači Prekalj, klima stvorena posljednjih godina, obrazac ponašanja koji nepoštivanje propisa opravdava očekivanjem da za to neće biti sankcija. Primjer za to je rušenje bespravno sagrađenih objekata samo na »najvidljivijim mjestima«, tamo gdje oni najviše strše. Međutim, takvih pojava ima i na puno manje vidljivim mjestima, upravo na području »ruralnog prostora« Istre, i oni već desetljećima nekažnjeno egzistiraju.

No, neprikladne prostorne intervencije u ruralnom prostoru ne događaju se samo uslijed nepoštivanja zakona: ponekad su one moguće i na sasvim legalan način. Takvim pojavama pogoduju puno povoljnije cijene zemljišta u istarskoj unutrašnjosti u odnosu na atraktivne priobalne lokacije. Prekalj tumači da sela u unutrašnjosti imaju velike prostornoplanske mogućnosti širenja, prilično jednostavne procedure parceliranja i dobivanja dozvola, a k tome su i dadžbine, primjerice komunalni doprinosi, relativno niske. Takve pogodnosti posljednjih godina privlače investitore, i oni u tom prostoru, komentira Prekalj, »grade što im se hoće«.

Obično se prvom zonom turističke izgradnje smatra pojas od pet kilometara od obale, i taj je prostor već odavno izgubljen, no i druga zona, od 5 do 15 kilometara udaljena od obale, pretvorila se u nakupine objekata u čijoj su sjeni sela potpuno izgubila identitet. Kraj postojećih sela grade se čitava nova naselja, te nove gradnje čak i zadovoljavaju osnovne prostornoplanske i druge zakonske uvjete, ali takvim gradnjama tu u biti nije mjesto, reći će Prekalj i upozoriti da ovakav trend sada, u najnovije vrijeme, napreduje i dublje u istarsku unutrašnjost.

Mala urbana naselja koja nastaju uz postojeća sela često su neprilagođene infrastrukture i u njima se ne poštuje vizualni identitet prostora. »Nekad se znalo gdje je zvonik, gdje je selo, a danas se više ne zna ništa, a osim takve rasutosti novoizgrađenih objekata svud po Istri, nigdje u svijetu ne može se vidjeti toliko šarenilo u bojama fasada ili u materijalima krovova«, ističe Prekalj. Iako vjerojatno nisu počinjena kaznena djela, nedvojbena je šteta počinjena izgradnjama kakve su, nabraja Prekalj, vidljive primjerice na Poreštini na potezu Varvari – Musalež – Veleniki – Žbandaj, zatim od Tara prema Brtonigli i mjestimično na gornjoj Bujštini, najizrazitije je to vidljivo na području Lovreča te oko sela Radići i Heraki, na zapadnoj Tinjanštini, zatim od Vodnjana do Žminja… Tvrtke koje sada grade u prvoj ili drugoj zoni već sada kupuju zemljište i pripremaju niz novih gradnji u drugoj i trećoj zoni, a možda još, nada se Prekalj, ima vremena da se barem te nove gradnje usklade s osobinama prostora.

Tako stižemo do sadržajne definicije Prekaljevog pojma »betonizacije istarske unutrašnjosti«: to je svaka izgradnja koja odudara od prostora i tradicijskog načina gradnje. Pojam se ne odnosi samo na objekte, već i na uređenost čitavih parcela, na betonske i svakojake druge ograde koje zamjenjuju suhozide, na nestanak kažuna, na uklanjanje podzidanih terasa u sjevernoj Istri…


Parcele za djecu i unuke

Ali sad dolazimo do najškakljivijeg ili najosjetljivijeg razloga cijelog tog trenda. Da bi netko nešto gradio, treba mu zemljište koje mora kupiti. Da bi ga kupio, netko mu ga mora prodati. Da bi ga netko mogao prodati, mora ga najprije imati, a k tome, podrazumijeva se da mu ne treba. Prije nastavka treba upozoriti da zaključak koji proizlazi ima ne samo ekonomske, nego i socijalne, ne samo političke, nego i moralne konotacije.

Dakle, kad su se minulih nekoliko godina donosili općinski i gradski prostorni planovi, prema instruktivnim i obvezujućim načelima županijskog prostornog plana, građevinska područja u manjim naseljima proporcionalno su smanjena za 20 posto. Najžustrije rasprave u proceduri donošenja općinskih prostornih planova odnosile su se na raspored građevinskih parcela, a gotovo jedini zahtjevi građana kao pojedinačnih stranaka u postupku odnosili su se na promjene tog rasporeda. Svako je seosko domaćinstvo tom prilikom željelo ispraviti pogrešku izrađivača prijedloga prostornog plana na način da se uvaži dugoročna potreba tog domaćinstva, te obitelji, za »širenjem«. Takvi su zahtjevi u procedurama usvajanja prostornih planova obično i usvajani, osim ako nisu imali masovnije razmjere koji se kose s nekim drugim prostornoplanskim načelima.

Iz ovoga bismo mogli zaključiti da su građevinske parcele po selima i malim naseljima širom istarske unutrašnjosti kreirane prema konkretnim potrebama sadašnjih žitelja tih naselja, i da u takvom planiranju ima vrlo malo prostora za »uljeze«. Međutim, »uljezi« ipak grade, i to na tisuće objekata, i to na tim istim parcelama koje je netko pri donošenju prostornog plana svoje općine želio sačuvati za djecu ili unuke. Ili je samo pričao da ih u tu svrhu želi sačuvati.

Nikoga se ne može osuđivati zato što je za osiguranje egzistencije svoje obitelji odlučio prodati djedovinu, pa bila to i susjedna građevinska parcela u rodnom selu. Ljudima treba novac, a ako ga ne mogu drukčije zaraditi, tada unovčuju mrtvi kapital, zemljište za koje su shvatili da im je u životu suvišno. Masovna gradnja znači da joj je prethodila masovna kupoprodaja zemljišta, poslovni odnos između onih koji su htjeli prodati i onih koji su ga htjeli kupiti. Političari su često licemjerni kada verbalno prosvjeduju protiv rasprodaje zemljišta. Kada bi ljudi na selu imali osiguranu egzistenciju, kada bi lokalnom, regionalnom i državnom politikom bili novčano poticani zato što žive na selu, tada ne bi trebali prodavati zemlju, mogli bi mirnije duše saditi loze ili kositi travu i prodavati sijeno u Saudijsku Arabiju.


Betonizacija nije novost

No pogrešno bi bilo optužiti za betonizaciju samo nove kupce i nove graditelje. Već desetljećima se u ruralnom prostoru Istre pojavljuju građevinska čudovišta, a mnoga od njih su na također neprimjeren način i najčešće sasvim legalno sagradili domaći ljudi. Među novim investitorima ima i takvih, ukazuje Prekalj, koji se silno trude korektno graditi, podizati ili obnavljati objekte koji će što više, barem izvana, odgovarati tradicijskoj gradnji, s baladurima, šternama, kamenim fasadama, ali i s klima-uređajima i satelitskim antenama koji su vješto prikriveni, a unutrašnjost odgovara zahtjevima komfora današnjice. Ima, naravno, i »onih drugih«, i domaćih i stranih investitora, koji o tradicijskoj istarskoj gradnji ne znaju ništa, niti žele znati.

Prekalj smatra da se negativne pojave u prostoru ne bi događale kada bi se i sada postojeći propisi u potpunosti poštivali. »Strateškim programom« se zato želi povećati svijest o vrijednosti prostora, među ostalim i ukazivanjem na to kako je spašavanje vlastitog prostora uspjelo drugima. »U Toscani možeš proći stotine kilometara, a nećeš vidjeti jarko žutu zgradu koja odudara od svoga okruženja«, ilustrira Prekalj. Suprotnim primjerima učestalima već danas u Istri treba pokazati da se koristoljubivim potezima postiglo devastiranje prostora. U procesu izrade »Strateškog programa« sve zainteresirane strane trebale bi imati priliku iznijeti svoja iskustva i mišljenja te predlagati rješenja za budući razvoj ruralnog prostora unatoč restrikcijama koje će se u budućnosti neminovno morati uvesti. »Tko poštuje propise, trebao bi imati povlastice, proizvodni objekti, pogotovo u poljoprivredi i proizvodnji hrane, trebali bi imati povoljnije uvjete gradnje nego stambeni, a starosjediocima treba pojednostaviti proceduru obnove starih kuća«, nabraja Prekalj neke naoko jednostavne moguće mjere za okretanje graditeljskih trendova u pozitivnom pravcu. U selima je važno zadržati ili vratiti proizvodnju, jer mnoga su sela danas samo spavaonice ljudima koji rade u turizmu ili industriji. Puno je sela bez ijednog grla stoke, polovica pašnjaka već je pretvorena u šume, livade se ne kose, zapušten je i velik dio oranica, što također pridonosi devastaciji ruralnog prostora i urbanizaciji sela. Kada se u spornim situacijama tumače odredbe prostornih planova, pobjedu će najčešće izboriti onaj tko je uspješniji animator, jer lokalni dužnosnici nedovoljno poznaju propise.


Nema lokacija za štale i farme

Sadašnji prostornoplanski propisi omogućuju relativno jednostavnu gradnju obrtničkih ili industrijskih poslovnih objekata, a takvi su svojom arhitekturom vrlo često neprimjereni prostoru, no istovremeno je gotovo nemoguće u cijeloj Istri pronaći lokaciju za farmu goveda ili svinja. Ako se s jedne strane proklamira potreba, primjerice, zaštite istarskog goveda, pa se, što je hvalevrijedno, dogodi da neki uzgajivač uspije povećati svoje stado na tridesetak grla, više mu nije dovoljna njegova stara štala uz kuću, treba mu nova. Ako lokaciju za novu štalu ne može naći zbog prostornoplanskih restrikcija, tada sve državne i županijske poticaje za zaštitu istarskog goveda možemo smatrati bacanjem novca. Istodobno, dok takav proizvođač ne može izgraditi štalu, netko drugi u njegovu susjedstvu može puno lakše sagraditi kuću, a tada će mu i postojeća stoka smrdjeti i smetati. Ovako također nestaju dijelovi identiteta ruralnog prostora, smatra Prekalj.

Mnogi detalji i mnogi tek načeti problemi otkriveni već sada, dok je izrada »Strateškog programa« tek na početku, ukazuju na neadekvatnost postojećih prostornih planova, i županijskog i lokalnih, kolikogod se trudili oni koji su ih izrađivali. Prekalj raspolaže saznanjem da je već desetak jedinica lokalne samouprave najavilo zahtjeve za izmjene županijskog prostornog plana upravo zbog ograničenja što ih sadašnji plan nameće razvoju ruralnog prostora. Programom će se ukazati i na takve probleme, no politika treba pretočiti stavove u propise i odluke.

Uskoro kreće novi niz radionica u kojima će izrađivači »Strateškog programa« od ljudi s terena nastojati dobiti smjernice iz konkretnog života, tih će ciklusa biti još nekoliko, a za kraj lipnja planirano je da se prijedlog »Strateškog programa« ponudi na usvajanje Županijskoj skupštini. Prvi put u našoj povijesti ovaj bi program trebalo usvojiti kao dinamički dokument, s ovlaštenjem AZRRI-ju da prati ostvarenje njegovih smjernica i odredbe dokumenta u hodu mijenja i dopunjuje prema potrebama koje će se otvarati u stvarnom životu, sugerirajući zakonodavnoj vlasti kako da promjenom propisa omogući postizanje njegovih ciljeva.

Davor Šišović, Glas Istre

Galerija slika uz članak

Print Friendly, PDF & Email