Nedavno sam imao priliku izvještavati sa Smotre narodne glazbe i plesa zapadne i središnje Istre. Napisao sam kako srednjovjekovni trg starog gradića zrači nekom pozitivnom energijom.
Bilo mi je drago kada sam ovih dana razgovarao sa mještanima Sv. Lovreča i dobio potvrdu da mnogi posjetitelji gradića prenose domaćinima taj osjećaj mirnoće, opuštenosti kojeg doživljavaju šećući  trgom, sjedeći ispod lože itd.itd…
A ipak, radi se o poprilično neudobnom trgu, sagrađen je na nizbrdici, stari kamen kojim je popločan zahtjeva izuzetnu pažnju pri hodanju, trg je okružen starim kamenim kućama, jedna na dnu trga postupno i sigurno se raspada.
Čemu dugujemo tu mirnoću?
Jednostavno iz razloga što postoji funkcionalna veza između kućnog praga (intimni dio) i javnog prostora koju svatko može razumjeti, svaki pedalj trga poručuje ti da nisi sam, tu je loža tu je i crkva, izlaziš iz kuće i postaješ dio zajednice pa i kad puše bura a na trgu nema žive duše, nit psa nit mačke.
Kažu stari crkveni očevi da je vidljivi svijet odraz nevidljivog svijeta: svaki grad oponaša nebeski grad s tom logikom izgrađeni su svi gradovi na Mediteranu (i Bog je tu rođen).
S obzirom da čovjek nije majmun nije mu dovoljno stablo da bi rekao da je doma. Kuća sama po sebi ništa ne znači ako ne pripada nekoj cjelini, oblikovanoj cjelini. Kuće u nizu koje sam snimio u naselju Brostolade u Vrsaru zadovoljavaju tek instinkte: služe za spavanje i za hranu (turisti su dio priče o pribavljanju sredstva za hranu).
Kuće u nizu sliče stablima ružne šume na kojima svatko skače desno i lijevo bez reda tragajući za osobnu korist.
Takvih naselja ima puno u Istri, jednom sam posjetio takvo naselje kod Novigrada (mislim da se zove Pineta), ušao sam u njega i nisam mogao izaći, ulice bez reda, pravi kažin. Nešto slično nalazimo u Rovinju, naselje Centener.
Nisam našao još arhitekta koji je kadar objasniti kojim je planom to naselje izgrađeno osim slijedeći logiku čuvanja kućnog praga podizanjem zidova, košnjom trave ili rezanjem živice.
Kad se nekomu prohtje ili kad zgrne nešto više novca diže jedan kat kako bi dobio više apartmana. Cesta je jedina javna površina a uz nju eventualno i nogostup ali nije nužan.
U Brostolade nema nogostupa, javne površine pretvorene su u parkirna mjesta za automobile. Sve u svemu ambijent djeluje depresivno, tjera te na bijeg. Preko puta naselja vidljivi su zvonik i crkva starogradske jezgre koja se skladno razvija sustavom ulica i uličica koje sve spajaju i sve povezuju, postoji centar, vidljivi početak  i kraj svega a svatko može dokučiti bit cjeline.
Nisam upućen u način života u takva naselja, pitam se da li ima smisla usporediti jednu starogradsku jezgru s jednim novoizgrađenim nizom vila?

Uzgred, rekao mi je jednom tip koji je izgradio velu kuću da je količina kvadratnih metara pod krovom sasvim dovoljna da bi kuću proglasili lijepom.
Možda je pametnije pitati se da li je cijela naša budućnost u tim nakaznim naseljima ili imamo još neku šansu povratiti smisao.
Ali, na koji način kad su kuće u starogradskim jezgrama doslovce rasprodane i ispražnjene i tamo nema povratka?

Elio Velan, Glas Istre