NEWS

Veljko Ostojić: Stalno pričamo o produžetku sezone, a TURCI SU NAM POKAZALI KAKO SE TO RADI

26.05.2019. 17:49; Učitavanja: 427; Početna / Gospodarstvo / Veljko Ostojić: Stalno pričamo o produžetku sezone, a TURCI SU NAM POKAZALI KAKO SE TO RADI
125017

Duška Palibrk, Glas Istre Nisu to bile prazne priče, Turska se nakon dvije-tri godine ozbiljne krize u velikom stilu vratila na svjetsku turističku scenu. U godini koja je za sve ostale na Mediteranu počela zabrinjavajućim padom bukinga, Turska očekuje deset posto više turističkih dolazaka. Prošle godine broj stranih gostiju povećali su za 21 posto, a do kraja ove godine nadaju se ugostiti 50 milijuna turista, desetak milijuna više nego lani, i po tome će definitivno biti rekorderi ove sezone. To, doduše, još uvijek ne prate i prihodi. Prošle godine bili su osma zemlja na svijetu po broju turista, a 14. po prihodu od turizma. Dnevnu potrošnju po turistu uspjeli su s prosječnih 700 dolara 2011. godine lani podići na 650 dolara, ali se i dalje drže politike niskih cijena – prosječna cijena hotelske sobe sa 100 pala je na 70 eura dnevno. Zakonom velikih brojeva kojima raspolaže jedna tako golema zemlja taj se rizik vjerojatno dugoročno isplati. Što sve Hrvatska može naučiti iz turskog primjera?

Turski model resort-turizma s all inclusive ponudom u posve izdvojenim hotelskim oazama nije tradicija u Hrvatskoj i dobro bi bilo da tako i ostane, ali ima se štošta dobroga naučiti od ove naše konkurencije. Na studijskom putovanju u Istanbul i Antaliju koji nose svaki po trećinu turističkog prometa Turske, kamo je novinare iz hrvatskog dnevnog tiska i s jednog portala povela Hrvatska udruga turizma, vidjeli smo što je to cjelogodišnji turizam i kako se brzo i uspješno izlazi iz krize. Navikli smo na krize, objašnjavaju, ali tome smo i mi vični. Što još ne znamo?

Snižavanje cijena

Ozbiljna kriza u turskom turizmu počela je 2015. godine nakon političkog sukoba s Rusijom, da bi se sljedeće godine produbila pokušajem državnog udara što je turističke rezultate spustilo na najniže grane u posljednjih 15-ak godina. Da bi vratili goste, snižavaju cijene – noć u hotelu prije krize stajala je 150, a sada je 75 eura – i u posljednje dvije godine uspijevaju vratiti broj turističkih dolazaka na razdoblje prije 2015. Koliko smo vidjeli, Turci se ne oslanjaju samo na bogomdanu prekrasnu prirodu i klimatske uvjete, već turistički razvoj zasnivaju na gostoprimstvu i iznimno uslužnom personalu, na diverzificiranoj turističkoj ponudi – za svakoga ponešto u svako doba godine, zatim na čitavoj paleti državnih i regionalnih poticaja za investitore te na kooperativnosti, suradnji svih zainteresiranih za razvoj turizma i čitave destinacije. Naime, predstavnici hotelijera, investitora, zakonodavaca, lokalne i državne uprave zajedno donose odluke kojima žele podići konkurentnost destinacije.

Barem tako tvrde naši domaćini u Turskoj, predstavnici najvažnijih turističkih sektora u zemlji – Bekir Kopar i Ozlem Nazaroglu iz turskog Ministarstva kulture i turizma (lijepa kombinacija resora!), Ferbal Yaman iz nacionalnog udruženja hotelijera, Berna Akar iz udruge putničkih agencija, Zafer Alkaya iz Mediteranske asocijacije hotelijera, Cahit Sahin, član udruženja poslodavaca u golf-industriji, Levent Akkiraz, direktor Rixos hotela u Beleku i drugi – a potvrđuje i generalna konzulica Hrvatske u Istanbulu Ivana Zerec koja nas je dočekala već na aerodromu i oba dana provela s nama.

– Mi stalno pričamo o produžetku sezone, “Hrvatska 365”, a Turci su nam pokazali i kako se to može, kaže predsjednik Hrvatske udruge turizma (HUT) Veljko Ostojić, dodajući da mu je ovaj posjet na neki način i demistificirao priču o velikom uspjehu turskog turizma. – Cijelu zimu slušamo priče da Turska ima i 50 posto više bukinga, što je i točno prema brojkama koje su nam pokazali, ali nisu mjerilo samo dolasci i noćenja. Dapače, mjerilo je novac, zarada, a u tome vidimo da će imati izazova još nekoliko godina da dođu na rezultate prije krize, do tisuću eura prosječne potrošnje po gostu. Drugo, njihov poslovni model je potpuno drugačiji nego naš. Odlično su razradili resort-ponudu, izdvojene oblike smještaja, što je povezano i s klimom i s veličinom zemlje. U Hrvatskoj nemamo takav ‘geto-turizam’, gdje si u raju unutar zidova hotela, a kada izađeš van, destinacija ne odgovara razini kvalitete hotelske ponude. I oni su sada svjesni da su napravili neke greške vezane uz brzi razvoj i sada imaju problema u infrastrukturi, gužve u destinacijama, sve do lošeg vizualnog doživljaja destinacije. U tome možemo učiti na njihovom primjeru, kaže Ostojić.

Od ukupno 1,48 milijuna turističkih kreveta u Turskoj samo je 40 tisuća u privatnom smještaju, sve su ostalo hoteli. Kampova nemaju. Najvažnija tržišta su im Rusija, Njemačka i Velika Britanija. Osim odmorišnog – turizma sunca i mora, razvijeni su im i gradski, kulturni, gastronomski, zdravstveni, festivalski, kongresni, šoping, sportski i ini oblici turizma. Posebno su popularni među europskim golferima, što je Hrvatskoj također zanimljivo budući da smo svojedobno razradili čitavu strategiju o izgradnji 20-ak golf igrališta u zemlji i do danas od toga ništa.

Golferska regija

Antalija je, međutim, uz veliku podršku turske države koja je zemljište davala na korištenje bez naknade, postala regija s 14 golf terena opremljenih i smještajnim objektima. Godišnje ugoste 125 tisuća golfera koji ostaju prosječno tjedan dana. Iako čine tek jedan posto svih stranih turista u Turskoj, pune objekte izvan sezone i, što je još važnije, troše dvostruko više od ostalih gostiju, između 1.200 i 1.500 eura godišnje. U jednoj godini ovdje odigraju 550 tisuća igara i samo za to ostave oko 70 milijuna eura. Investicije u golf klubove prosječno dosežu 10-15 milijuna eura, a vrate se samo od naknade za igranje u svega tri godine. Glavni golf-gosti su im Englezi, Nijemci, Skandinavci i Belgijanci. Problem s navodnjavanjem golf terena, što je ekološki balans ovih investicija, riješili su zabranom korištenja pitke vode za zalijevanje terena. Koristi se samo voda iz obližnjih rijeka i jezera.

Veliku potporu razvoju golfa i ukupnog turizma daje i moćni državni avioprijevoznik Turkish Airlines, koji ih danas povezuje s čitavim svijetom i s kojim britanski ili njemački golfer čas posla skoči odigrati jednu partiju na kraj Sredozemlja. Na sedam dana u hotelu s all inclusive ponudom i golfom pod prozorom može se i za 700 eura, manje nego što će potrošiti doma u Europi. A ide u Antaliju, regiju s čak 300 sunčanih dana u godini. Tamo je već sada na kopnu iznad 30, a u moru iznad 20 stupnjeva Celzijusa. Tek su nešto manje temperature u Istanbulu.

Osim što daje potporu od 6.000 dolara po letu avioprijevoznicima koji dovode veći broj putnika, država i na druge načine potiče ulagače. U tome Turci imaju dugu tradiciju. Čitava Antalija i Belek, suvremene turske hotelske meke, planski su građene 80-ih godina prošlog stoljeća na zemljištu koje je država prvim investitorima ustupila besplatno, na korištenje 49 godina i upravo pregovaraju pod kojim će se uvjetima taj najam produžiti. Od tada je turski turizam jedan od najjačih na svijetu. Ulagačima su danas na raspolaganju povoljni krediti državne banke, a od 2012. godine na snazi je pomno razrađen sustav poticaja. Općim i regionalnim potporama dodaju se posebne olakšice za velike i strateške investicije, od izuzeća od PDV-a i carina, smanjenja poreza i doprinosa na plaće, do sufinanciranja kamata i dodjele zemljišta.

Uvjeti su jednaki za domaće i strane investitore, ali prevladava domaći kapital. Turska očito ima dovoljno svojih bogataša koji žele ulagati (i) u hotelijerski biznis. To što su im hoteli izvor samo dijela profita, jer se bave i građevinarstvom i drugim unosnim poslovima, također je pomoglo da lakše prebrode krizne godine u domaćem turizmu. Domaći kapital možda i povećava povjerenje i podršku lokalne zajednice, da se vratimo spomenutoj kooperativnosti i suradnji svih koji su u igri.

Rusi glavni gosti

Turistički sektor u Turskoj zapošljava 2,5 milijuna radnika. Mnogoljudna zemlja, razumljivo, uglavnom se oslanja na domaći kadar, mada smo u velikim hotelskim kompleksima u Antaliji i Beleku vidjeli i strance među zaposlenicima. Kako su im glavni gosti Rusi, logično se činilo što nas je kroz luksuzni resort Rixos provela mlada Ukrajinka, ali zapošljavaju i druge, spomenimo samo Filipince koji ove sezone stižu i u Hrvatsku. Minimalna neto plaća u ugostiteljstvu u Turskoj iznosi oko 2.250 kuna, a sobar/ica prosječno zarađuje oko 2.750 kuna. Poslodavac pokriva troškove smještaja, prehrane, prijevoza, radne odore, a nama je najzanimljiviji podatak bio da u hotelima s pet zvjezdica imaju jednog zaposlenog po sobi! To su im standardi. Kod nas nije ni upola toliko, a Turci kažu da time osiguravaju kvalitetu usluge, što se u turizmu i prodaje. Manjku kvalitetno obrazovanog kvalificiranog kadra, još je važno istaknuti, doskočili su otvaranjem desetak specijaliziranih škola. Zajednički je to projekt ministarstava turizma i obrazovanja.

Nama su se jednako važni i poučni činili i beskrajni nizovi staklenika u zaleđu hotelskih resorta Antalije u kojima uzgajaju sve potrebno povrće i voće za svoje hotelske goste, a pretekne i za izvoz. U njima rade ljudi iz čitave regije, a gostu na stol stižu svježe, lokalno uzgojene sezonske namirnice. Hrvatskoj, znamo, već desetljećima ne uspijeva povezati kontinentalnu žitnicu i hotelsko primorje. I da, još jedan poučan primjer: turističke vize dobiju se za minutu – na aerodromu! Od naših najava brzih viza za Ruse, recimo, nije se mnogo ostvarilo.

Duška Palibrk, Glas Istre

Print Friendly, PDF & Email
MAX 14-23-6-S