Iza svakog slučaja vandalizma uvijek se krila određena poruka kojom su određene skupine i pojedinci skretali pozornost na sebe. Upravo to su i slučjevi vandalizma u našem gradu, poruke. Odnosno, to nisu izolirani slučajevi poremećenih sustava vrijednosti, već rekao bih da se iza toga kriju puno dublje poruke, puno kompleksniji problemi cijelog društva i svih institucija. Sjećanje će možda polučiti krivi zaključak, ali mislim da i neću previše pogriješiti ako zaključim da su se slučajevi vandalizma drastično itenzivirali početkom 90-ih. Drugim riječima, vandalizma je bilo puno manje kada je sve bilo društveno, pa i klupe i znakovi, odnosno kada je iza svega stojao narod, a napad i uništavanje bilo čega takvog smatrao se smrtnim grijehom, obzirom da je to bio napad na narod. Sa distinkcijom vlasništva, vandalizam prema određenim predmetima može se shvatiti i kao mržnja prema vlasniku takvog predmeta.
Tu dolazimo do same srži problema. Naime, mogu slobodno reći da sam pripadao skupini prvih vandala u gradu, budući smo prije 15-ak godina uništili određeni broj sitnog školskog inventara. Sa ove vremenske distance, to je bila poruka neslaganja sa školskim sustavom, koji je od nas tražio previše, i koji nije dopuštao previše slobode, odnosno koji nije razumio naše potrebe da u školu dolazimo u pokidanim trapericama i tenisicama, da za vrijeme odmora odmjeravamo snage između različitih skupina koje su se međusobno tukle u podrumima školske zgrade. To je bio za nas način odrastanja najviše ponukan amerikaniziranim sustavom vrijednosti kojega je donijela toliko željena demokracija, a koji školski sustav nije htio razumijeti.
Zato se s pravom može reći da je svaki vandalizam poruka neslaganja ili bolje rečeno, vapaj za pomoći određene skupine mladih ljudi. Koliko god mi sa gađenjem gledali svu ovu inflaciju vandalizma u našem gradu, i koliko god odmahivali rukom razmišljajući da takve stvari rade ljudi koji nemaju ambicija u životu, toliko će se slučajevi vandalizma povećavati u statistikama. Jer od jednoga ne možemo pobjeći, a to je da svaki put kada okrenemo oglavu od takvih slučajeva, prepuštajući tave slučajeve samo izlasku komunalne službe i eventualno policije radi zapisnika, stvorimo pogodnu atmosferu u kojoj će biti još više takvih slučajeva. Jer ipak, razmišljanje da takve stvari rade ljudi bez ambicija, osuda je bez dokaza i naravno, potpuno krivi zaključak. Duboko sam uvjeren da takve stvari rade ljudi sa vrlo visokim ambicijama.
U ovom kontekstu, mlade ljude treba definirati pomoću tri skupine. U prvoj su oni koje svi vole, koji su odlični u svemu i za koje su rezervirani prvi stupci svih medija. U trećoj su skupini oni neprimjetni, koji možda i najrealnije gledaju na svijet, znajući da ništa ne mogu promijeniti i koji imaju određenu poštenu, no možda skromniju viziju svoje budućnosti.
Drugi su oni koji imaju posebnu ambiciju, rekao bih i vrlo rijetke sposobnosti, no netko te sposobnosti nije prepoznao.
Priznajmo, nabiti prometni znak u kemijski WC ipak zahtijeva dozu kreativnosti.
Tko nije prepoznao određenu ambiciju ili posebnu sposobnot kod takvih ljudi teško je reći, no svemu tome kumuje i kućni odgoj, i školski sustav, manjak posla, ali nikako duge i puste zime. Ne mogu se složiti da je uzrok takvim reakcijama dosadna zima, jer dosadnih je zima bilo i prije 50 godina, pa se takve stvari nisu događale.
Rekao bih da smo i mi kao društvo krivi za takve stvari, jer cijenimo samo izvanserijske uspjehe omiljenih pojedinaca, dok nas ostalo ne zanima. Zanima nas i količina noćenja u našem gradu, ili ostvarene investicije u dugotrajnu imovinu, dok nas ne interesiraju količine inteligencije kod pojedinaca ili zbirka pjesama koju je neki anonimni srednjoškolac napisao.
Činjenica da se takve stvari dešavaju najviše za vrijeme dugih zima također dokazuje iznimnu inteligenciju, jer te skupine očito shvaćaju da to ljeti nije dobro raditi, jer to šteti turističkoj slici grada. Činjenica da se takve stvari dešavaju najviše za vrijeme dugih zima također dokazuje iznimnu inteligenciju, jer smo svi tada orijentirani na vijesti iz svoga grada i okolice, budući zbog turističke stanke imamo više vremena, a to možda znači da je vrijeme kada će se događati takve stvari pomno birano. A rekacija je samo osuda i okretanje glave.
Uvjeren sam da bi svega toga bilo manje kada bi se svi pobrinuli da se za svako nadareno dijete nešto učini, pa makar i za dijete koje može voziti biciklu unatrag, jer i to je izniman talent. A ako se tom talentu ne pristupu na kvalitetan način, desiti će se da će se taj pojedinac zabijati biciklom unatrag – ali u kemijski WC.
Uvjeren sam i da bi toga svega bilo manje kada bi sve nadležne institucije svakog pojedinca upitale "PO ČEMU SI TI POSEBAN , ČIME SE ŽELIŠ BAVITI " i pobrinule se da se određeni talent nagradi i njeguje, počevši od ukućana. Naravno, svemu tome kumuje i činjenica da se mladima ne pristupa na sveobuhvatan, multidiscipliniran i strateški način. Stoga mladi pribjegavaju takvim ipadima, a vrlo često i kozumaciji teških droga.
Dok se pažnja mladih ranije zaokupljala akcijama sakupljanja staroga papira ili posebnim nagradama odličnim učenicima u obliku dodjele "zlatnog pera", danas je prosječnu količinu dodijeljenih zlatnih pera na 1000 učenika zamijenila prosječna količina "zlatnog šuta" na 1000 učenika.

zzlevak