U listopadu se obilježava tjedan ADHD-a. I u Hrvatskoj će se narednih dana puno razgovarati o ovoj temi.  Stručnim člancima, predavanjima, okruglim stolovima, radio emisijama usmjeriti će se pažnja na najčešći poremećaj školske djece koji je prisutan i kod odraslih – ADHD (deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj). Na ovogodišnjim predavanjima biti će predstavljen i sustav učenja Play Attention (igre za zadržavanje pažnje). Sustav učenja Play Attention je  djelotvorna metoda za poboljšanje koncentracije kod svih pojedinaca, a naročito kod djece i odraslih s ADHD-om te je uputno da ga upoznaju roditelji i odgojno obrazovni djelatnici.

Što je to ADHD?

ADHD se danas smatra najčešćim mentalnim poremećajem kod djece, a prisutan je i kod odraslih. Dijagnosticira se prema Dijagnostičko-statističkom priručniku mentalnih poremećaja  (DSM IV).  Zastupljen je kod 3-8%, a prema nekim novijim pokazateljima i do 10% školske djece s tim da se 4-5 puta češće javlja kod dječaka. Glavni simptomi koji upućuju na ADHD su djetetova nepažnja, hiperaktivnost i impulzivnost.  Sva djeca ne pokazuju ista ponašanja  te se mogu razlikovati blagi od znatno jačih simptoma ADHD-a. Ponašanja (simptomi) se ne javljaju na isti način u svim situacijama.

Do danas točan uzrok ADHD-a je nepoznat. Mnogi roditelji često se pitaju gdje su pogriješili u odgoju, međutim oni nisu uzrok takvoga djetetova ponašanja. Smatra se da uzrok ADHD-a ima biološke osnove, odnosno da  se radi o neurološkoj disfunkciji mozga iako fiziološki mehanizam nastanka te disfunkcije nije sasvim jasan.  Ta biološka disfunkcija može biti nasljedna ili stečena.

Najnovija genetička istraživanja pokazuju da postoji utjecaj nasljeđa iako se često dešava kao i kod drugih nasljednih poremećaja da dijete ima simptome, a roditelji ne. Prema istim istraživanjima 30-40% rođaka djece s ADHD-om ima isti problem.  Problem može biti i stečen uslijed različitih stanja/utjecaja koji utječu na mozak  djeteta (za vrijeme trudnoće pod utjecajem lijekova, droga, infekcija, trovanja, teškog poroda, a nakon porođaja uslijed povreda glave djeteta, febrilnih konvulzija, trovanja olovom i dr.).

Koji su simptomi i „slika“ ADHD-a?

Svaka slika ADHD-a nije ista i djeca sa ovom teškoćom se po svojem ponašanju razlikuju. Djeca s ADHD-om mogu imati: kombinirane teškoće i sa nedostatkom pažnje i sa pretjeranom aktivnošću i sa impulzivnošću, ali se teškoće mogu javljati i samo u jednom području. Zato se obično razlikuju tri moguće slike ADHD-a:

-ADHD s kombiniranim karakteristikama hiperaktivnosti, impulzivnosti i pomanjkanja pažnje;

-ADHD s pomanjkanjem pažnje kao primarnom karakteristikom;

-ADHD s impulzivnošću i hiperaktivnošću kao primarnim karakteristikama.

Prva i treća vrsta se najčešće i najlakše prepoznaju jer  ta djeca imaju vrlo vidljive simptome koje pokazuju. Takva djeca su vrlo glasna, konstantno u pokretu, često se bave i opasnim aktivnostima te često grubo i nepristojno odgovaraju odraslima. Druga grupa, u kojoj se često nalaze ženska djeca, obuhvaća tzv. “tihe sanjare”. Takva djeca gube stvari, ne mogu raditi samostalno, ne završavaju svoje zadatke i često budu izgubljena u vlastitim mislima. Djeca s dominantno poremećajem pažnje  su  nekoncentrirana, nepažljiva, udaljena, kao da su u svome svijetu. Mogu biti relativno mirna, nezainteresirana i nemotivirana. Kako često nikoga ne ometaju, problemi se ponekad mogu previdjeti, ne prepoznati.

Osnovni simptomi su slijedeći:

–pomanjkanje pažnje – Ovo je najčešći simptom. Uz poteškoće kod usmjerenja pažnje, osobe s ovim simptomom često imaju problema s održavanjem pažnje, pamćenjem i organiziranjem poslova. Takve osobe su često nemarne i teško započinju zadatke koji su dosadni, jednolični ili pak zahtjevni, odlutaju u svojim mislima.

–impulzivnost – Osobe kod kojih postoji ovaj simptom često djeluju prije nego su razmislile o svom postupku i posljedicama, te imaju problema s pravilnim procjenama ili rješavanjem problema. Također mogu imati problema s razvijanjem ili održavanjem međuljudskih odnosa. Kod odraslih ovaj simptom može dovesti do nemogućnosti duljeg zadržavanja posla ili nemogućnosti pametne potrošnje novca.

–hiperaktivnost – Hiperaktivno dijete može se vrpoljiti, penjati ili trčati uokolo kada to nije prikladno. Ovakva djeca često imaju problema u igri s drugom djecom. Često jako mnogo pričaju i ne mogu mirno sjediti čak i kraće vrijeme. Tinejdžeri i odrasli ljudi sa simptomom hiperaktivnosti uglavnom nemaju ovako vidljivo fizičko ponašanje kakvo je moguće vidjeti kod djece. Oni se prije svega osjećaju nemirno i nervozno i nisu u mogućnosti uživati u čitanju ili nekim drugim mirnim i tihim aktivnostima.

Dijete s blažim simptomima se lakše stabilizira uz pažnju roditelja i angažman učitelja te pod utjecajem vlastitog sazrijevanja od djeteta s jače izraženim simptomima. ADHD često nestaje poslije puberteta, no kod nekih ljudi ostaje za cijeli život. Za njih se može reći da su “pravi” hiperaktivni ljudi.

Kako okolina doživljava dijete s ADHD-om?

Djeca s ADHD-om su često prepoznata ili od odraslih doživljena kao „zločesta“, „neposlušna“, „neodgojena“  ili pak  „lijena i nezainteresirana“, a zapravo se pravim pristupom može utvrditi da su ta djeca  vrlo znatiželjna, maštovita, puna energije te da se njihova energija itekako dobro može usmjeriti i kanalizirati. Često postavljaju neobična i vrlo zanimljiva pitanja.  Pri tom su dječaci više aktivni i impulzivni, a djevojčice češće odsutne zbog deficita pažnje iako nema pravila. Djeca s ADHD-om najčešće se doživljavaju neposlušnom i neodgojenom jer uglavnom imaju prosječne ili iznadprosječne intelektualne sposobnosti što često zbunjuje odrasle u njihovu okruženju, podjednako i roditelje i učitelje. Dakle, odrasli vide i procjenjuju da su ta djeca  pametna i da mogu, ali su rezultati koje postižu, osobito u školi, daleko ispod njihovih mogućnosti jer teško funkcioniraju u organiziranim i strukturiranim situacijama.  Često zbog neprepoznavanja njihovih poteškoća, koje mogu biti u širokom rasponu  od odsutnosti zbog gubitka pažnje pa do izrazitog nemira i impulzivnosti,  ta djeca nailaze na kritike i neugodnosti u okruženju zbog čega gube samopouzdanje i osjećaju se loši, nevoljeni, nesposobni. Često i roditelji ove djece doživljavaju mnoge kritike i počinju se osjećati krivima za odgoj djeteta, posebno u školama, a zapravo im je potrebna pomoć i podrška.

Kod djece s ADHD-om mogu se uočiti i dodatne teškoće snalaženja u životu, u školskom okruženju i teškoće u učenju. Mogu se uočiti i  teškoće u ponašanju (destruktivnost, agresija, bježanje od kuće ..) te  anksioznost (potištenost) i depresija koje u velikoj mjeri mogu biti rezultat stalnog nerazumijevanja i kritika odraslih na koje dijete nailazi tijekom odrastanja.  Takovo nerazumijevanje može prouzročiti djetetovo  ogorčenje sustavom i očekivanjima okoline, te rezultirati tugom koja iz unutrašnje patnje prelazi u vanjsku agresiju. Zbog toga mogu imati nisko samopouzdanje i osjećaj manje vrijednosti iz čega mogu proizaći rizična ponašanja u doba puberteta i odrastanja uopće. Stoga roditelji koji ozbiljno posumnjaju u hiperaktivnost djeteta te koji se s ovim ponašanjem djeteta teško nose trebaju potražiti stručnu pomoć i podršku.

više:  ADHD