Sasvim je izvjesno da je vrijeme ona kategorija na koju ne možemo utjecati. Nama "običnim ljudima" to je sasvim u redu, no ima i onih koji misle da će vrijeme stati njihovim odlaskom, sasvim nesvjesnih da će ih najobičnija plastična čaša nadživjeti za najmanje sljedećih deset generacija. Takvima ne možemo pomoći, zar ne?
Ne bi li mogli uhvatiti korak s vremenom ljudi su izmislili razne uređaje. Primjerice, sat. Počevši od onih sunčanih (ima prekrasnih primjeraka na Poluotoku) pa pješčanih i inih, do ovih posljednjih, mehaničkih i digitalnih, elektronskih.
E, upravo na satove naslanjaju se generacije obitelji Novak, koja je ove, 2010. godine proslavila punih 35 godina uspješnog poslovanja. U početku su imali mali urarski obrt u gradskoj jezgri Poreča, a danas rade u još jednoj modernoj prodavaonici, kako to i priliči, van starogradske jezgre, s trendovskim pokazivačima i mjeračima vremena, čudesima najsuvremenije švicarske tehnologije.
Jer, Švicarci su Švicarci, krasi ih sve traženija vrlina – točnost i postojanost. Za  kalendarskog kraja jedne godine, kada se s tjedana i dana premještamo na satove, minute i posebno važnih deset posljednjih sekundi, satovi se pokazuju i dokazuju kao jedini pravi mjerači vremena. Tik-tak, tik-tak, onaj sa starih ura danas se sve rjeđe čuje jer nam smeta u koncentraciji ili tišini noći. Tik-tak, tik-tak, unatoč tomu, uvijek će nas, baš kao i do sada, podsjećati na prolaznost ili na onu znanu Preradovićevu: "Stalna na tom svijetu samo mijena jest".
Kada je Franjo Novak prije 35 godina stigao u Poreč, ovdje su bile već dvije urarske radnje. Svi su imali posla, no satovi se nisu prodavali, već samo popravljali. Prodavali su se tek remeni za njih. U vrijeme Jugoslavije satove su mogle prodavati samo državne tvrtke pa je Franjo začuđene strane putnike i turiste iz svoje urarske radnje morao usmjeravati u obližnju Robnu kuću da kupe sat.
– Turizam je u Poreču tada bio u usponu, ljudi su popravljali satove i bilo je prilično posla. Nije lako popravljati mehaničke satove, koji imaju više od 300 sitnih dijelova. Tako je bilo sve do 1989. godine, kada smo dobili dozvolu i za prodaju. Tržište je bilo gladno pa se posao počeo polako širiti. Sjećam se da sam svakih 15 dana odlazio u Ljubljanu nabavljati nove satove – Royal, Kerwil, Seiko, kasnije Swatch i japanski Casio, koji je prvi krenuo s digitalizacijom, prisjeća se on. Budući da su švicarski satovi uvijek bili na cijeni ("Skoro su ih uništili Japanci digitalnim satovima, a konkurencija im mogu biti samo Nijemci, koji su se vratili starim brendovima od prije Drugog svjetskog rata, koje je bivši Sovjetski Savez gotovo upropastio."), Franjo je usavršavao zanat u njemačkim i švicarskim tvornicama, posebno u čuvenoj tvrtki TAG Heuer, u zemlji satova i čokolade Milka. U međuvremenu mu se pridružila i supruga Ljubica pa njihova djeca Mirela i Matija, kojima je bilo sasvim normalno da se već odmalena igraju prodaje i popravljanja satova. Tako je Mirela završila hotelijersku školu i specijalizirala se za komercijalu, a Matija obrtničku školu u Zagrebu, za urara. Sada, s 21 godinom, sigurno je najmlađi školovani mladi urar u Istri!
– Bilo mi je sasvim normalno da nastavim obiteljsku tradiciju. Odmalena sam u tome pa mi se urarstvo nekako uvuklo pod kožu; već kao dječak pokušavao sam popravljati mehaničke satove. Tako je to krenulo, skromno priča ovaj mladi stručnjak. Doznajemo da je mehaničke satove puno teže popraviti nego elektroničke, jer su bolje napravljeni. Elektronskima se mijenja cijela logika, a mehanički, koji se sastoji od 360 pa i više dijelova, treba rastaviti, ali i – sastaviti. Za to je potrebno, ubacuje se majka Ljubica, strpljenje, preciznost, logičnost i – malo sreće. U svakom slučaju, preciznost i strpljenje dvije su osnovne vrline svakog dobrog urara.
Novakovi nastoje biti stalno u tijeku što se satova tiče. Unatoč novim markama i elektronskim satovima, najdraži su im "švicarci". Tako i među kupcima uvijek ima onih koji će kupiti sat čisto zbog trenda, ali i onih koji znaju što je to kvalitetan proizvod.
– Može se reći da danas satovi kao da gube na svojoj funkcionalnosti, a postaju modni dodatak. Žene inače traže velike muške satove s cirkonima, mladima je sat postao ukras, veli Mirela, koja stalno prati svjetske trendove i u prodavaonici nastoji imati najmodernije primjerke. Pa i unatoč ekonomskoj krizi, onaj tko ima izgrađen svoj lifestyle ne odustaje od kvalitete. Tako je prošlo prvih porečkih 35 godina, tko zna što će obilježiti one koje dolaze? Novakovi se ne boje budućnosti – stalno usavršavanje u brendiranim švicarskim tvrtkama, prodaja novih i popravljanje starih satova, ručnih i zidnih, te djeca koja obećavaju, s roditeljima kao potporom – tko bi o strahu od budućnosti uopće razmišljao?

Vesna Medvedec, Glas Istre