NEWS
Pentola Porec S2 102020

Velimir Šonje: Postupni (sezonski ili trajni) prolazak koronavirusa vraća nas u našu suludu normalu

velimir-šonje
foto: Mreža.bug.hr
12.05.2020. 10:10; Učitavanja: 342; Početna / Gospodarstvo / Velimir Šonje: Postupni (sezonski ili trajni) prolazak koronavirusa vraća nas u našu suludu normalu

piše: Velimir Šonje,Ekonomski Lab
Nema zabune. Postupni (sezonski ili trajni) prolazak koronavirusa vraća nas u našu suludu normalu. Dok u Europi ljudi protestiraju na ulicama jer nisu uvjereni u to da je njihovo odricanje od slobode imalo smisla i jer ne znaju što im nosi sutra, Hrvati opušteno klize u toplinu prokušanog ustaško-partizanskog kontinuiteta. Na trenutak, na samo jedan tren kada su svi zajedno otišli u Jasenovac, učinilo se da bi korona-stres mogao nešto popraviti, ali s prvim relaksacijama nos je promolila naša ružna stvarnost.

Dogodili su se:

  • ZDS u Okučanima i odlazak Predsjednika,
  • posljedično prekomjerno raketiranje Pantovčaka iz Banskih dvora i u obratnom smjeru,
  • Orbanova objava karte Velike Mađarske (drugi put),
  • Thompson na crnogorskoj TV,
  • karta Velike Hrvatske na makedonskoj poštanskoj marci,
  • Dačićev protest Europskoj uniji zbog hrvatskog „prisvajanja“ Nikole Tesle (vezano uz „nesretnu“ okolnost što će se izbori u Hrvatskoj i Srbiji održati u slično vrijeme),
  • potpuna nesposobnost takozvanih političkih elita da artikuliraju suvisao odnos prema prošlosti i oba totalitarna režima, a da se usprkos tome sukobu, u ovoj zemlji jednom prikladno obilježi Dan Europe,
  • široka narodna potpora zabrani rada nedjeljom.

 

Jasno je da sve to treba promatrati u kontekstu skorih parlamentarnih izbora. Oni će samo potvrditi hrvatski status quo – držanje čvrstog i postojanog odstojanja u odnosu na prosječnu razinu razvoja Europske unije.

Slika prikazuje usporedbu Hrvatske i Poljske. Pokazuje da je Hrvatska do 2008. bila uspješnija. Nakon te godine, dakle punih 12 godina, Hrvatska relativno stagnira (ne „konvergira“ prema europskom prosjeku). Poljska se nastavlja uspješno približavati, ostavljajući Hrvatsku daleko za sobom. Slika uključuje i učinak nedavno objavljene prognoze rasta od strane Europske komisije, koja je vrlo optimistična za Hrvatsku 2020. (-9,1%). Ako će pad biti dvocifren, silazak plave linije mogao bi biti strmiji od prikazanog.

Izvor: Eurostat, *procjena autora za 2019. i 2020.

Vezu između većinom ne-ekonomskih tema koje su nabrojane na početku teksta i linija na slici nije lako dokazati. Međutim, razumno je pretpostaviti da veza postoji. Stvari na koje smo usredotočeni, teme u čije rješavanje ulažemo energiju, prioriteti koje određuju političari, stvari koje smatramo našim životnim prioritetima i ideje o rješenjima koja će nam poboljšati život u velikoj mjeri određuju društveni razvoj. Stoga stagnacija plave linije na slici nema nikakve veze s višim silama (koronom na primjer), svjetskim urotama, privatizacijama devedesetih, globalizacijom, multinacionalnim korporacijama, deindustrijalizacijom, turizmom (da ga nije bilo plava linija bi izgledala još lošije). Stagnacija plave linije odraz je onoga što možemo, znamo i jesmo. Jer, 12 godina ovako čvrstog i uvjerljivog držanja odstojanja nije nastupilo zbog neke urote, zbog nečega izvan nas, nečega što je netko drugi želio. Plava linija – to smo mi.

Štoviše, plava linija do 2008. prilično je uljepšana. Tada, u vrijeme mandata premijera Sanadera, stvoreni su prvi značajniji državni dugovi čije su otplate i refinanciranje kroz kasnije godine gušili rast. Državni dugovi nisu bili ni jedini ni najvažniji razlog stagnacije plave linije. No, ne može se zanemariti činjenica da je još u razdoblju kakve-takve konvergencije učvršćen klijentelistički model hrvatskog političkog kapitalizma i posijano sjeme visokog javnog duga koji upravo eskalira. Prema prognozi Europske komisije, omjer javnog duga i BDP-a će na kraju ove godine u Hrvatskoj iznositi 89%, a u Poljskoj 59%. Ta razlika nije neutralna po budući gospodarski rast. Ona gotovo jamči nastavak razdvajanja linija na slici.

U ovom trenutku, dok se pred izbore vraćamo u našu suludu „normalu“, u jedno možemo biti sigurni. Niti jedna od političkih opcija koje pretendiraju na iole značajniji broj glasova u budućem sazivu Sabora neće se usuditi zagovarati stvari koje bi mogle pokrenuti brži gospodarski rast.

Svima će biti puna usta stvari koje sam u tekstu Reforme jučer! označio lakim reformama koje unaprijed zaslužuju potporu većine (i to već godinama). Sada je, zahvaljujući medijskom napumpavanju, popularno vikati da imamo previše općina i previše „uhljeba“. Tim će se pokličima priključiti i nanovo, nekih petnaest godina prekasno otkrivena digitalizacija. Kada se dodaju teme koje standardno imaju dobru prođu (plač nad demografskom sudbinom i poticanje istraživanja, razvoja, inovacija i “startapova”), od te će se mješavine složiti jedan fini stranački program.

Međutim, to neće biti ni trećina od onoga što je potrebno da se gospodarstvo ove zemlje osovi na noge. Da bi se tereti države mogli značajnije smanjiti uz javni dug od 90% BDP-a nije dovoljno vikati “transparenost!”. Neophodno je smanjiti veličinu opće države, a to se ne može trajno postići linearnim rezovima rashoda uz nepromijenjenu strukturu državnog sektora. Za iole ozbiljniji pomak potrebne su promjene koje prelaze ne samo provedbene kapacitete nego i zamisli glasača. Namjerno ne piše političara, nego glasača.

Jer, u demokraciji nema dubokih promjena bez podrške glasača. A tko je taj koji će glasačima objasniti da treba privatizirati državna poduzeća? Da uz ovakvu dobnu strukturu stanovništva i omjer uzdržavanih i zaposlenih zdravstveni i mirovinski sustav više nisu održivi i da ih treba mijenjati? Da si više ne možemo priuštiti sve te komore i javne servise? Tko će riskirati donošenje loših vijesti?

Nitko. Radije će se sakriti istina i obećati da se u isto vrijeme mogu postići čuda: „smanjiti ćemo i poreze i javni dug i zadržati naš socijalni standard“. Neće nedostajati hladnih prezentacija kvadrature kruga, kao da se radi o nečemu što je u domeni mogućega, iako je riječ tek o dijelu arsenala političkog (samo)zavaravanja.

Godine kada je još (možda) odnos upravljačkih kapaciteta u javnom sektoru bio razmjeran problemima koje je trebalo rješavati bile su tamo neka 2000., 2005. ili najkasnije 2010. U međuvremenu, problemi su se samo gomilali, a kapaciteti za provođenje mitskih „reforma“ (ne bi li trebalo pisati reformi?) stagnirali ili se smanjivali. Nerazmjer problema i kapaciteta za njihovo rješavanje sada je toliko velik da svakim danom raste šansa da će ljudi dati glas nekoj iluziji, pukoj priči. U nedostatku kapaciteta za percepciju istine poslužit će i ustaše i partizani. Jer, za činjenice i istinu nikad ne treba očekivati masovnu zahvalnost. Prije će stići neka kazna.

piše: Velimir Šonje, Ekonomski Lab

Galerija slika uz članak

Print Friendly, PDF & Email