Baviti se glupošću je velika tekovina čovječanstva, od antike do pohvale glupostima (“Pohvala ludosti”, Erazmo Roterdamski, 1466.1536.), pa do naše La kosti. Mnogo je načina kako tu glupost prezentirati, narugati joj se, na nju ukazati: od karikature (kakav je meštar bio naš pokojni suradnik Renco Koren) do popularnih viceva, pjesme, komedije, kazališne i filmske, i još puno toga u međuspremniku. Jedan vid je novovjeka svemoguća fotomontaža: preinačiti izvornu fotografiju i dati joj novi smisao, bolje reći poruku. Ako jedna fotografija govori više od tisuću riječi, onda jedna fotomontaža vrijedi više od tisuću fotografija.

Uostalom, i neke povijesno značajne fotografije su veći ili manji falsifikati, a ne izvorne fotografije kakvim ih držimo: primjerice, nekoliko je preinaka na povijesnoj fotografiji na kojoj ruski vojnici postavljaju zastavu na berlinskom Reichstagu, znamenita fotografija američkih marinaca koji podižu zastavu na pacifičkom otoku Iwo Jima naknadno je snimljena, a na fotografiji na kojoj 1920. Lenjin drži govor u Moskvi više puta se mijenjao “postav” u njegovu podnožju, ovisno o tome tko je bio na vlasti. U Staljinovo vrijeme u SSSR-u često su se s fotografija brisale nepočudne političke figure, sličnih je primjera bilo i u Titovoj Jugoslaviji. Najgrotesknija fotomontaža je svakako ona na kojoj Karl Marx sjedi za stolom, a iza njega na zidu je fotografija Staljina!

Ova naša izložba je djelo ruku, uma i perfekcije kompjutera Gorana Prodana i Vladimira Bugarina.

Dakle, častiti glupost je velika vrlina mudrosti, koju prije svega “hrani” taština urođena političarima, moćnicima, umišljenim veličinama, narcisima, nikako bedacima (njima je raj osiguran), vec samo onima koji se slađe u vlastitoj hvali, nesvjesno proizvodeći glupost do dimenzija paunova repa. Evo kako je to domišljato i duhovito formulirao spomenuti Erazmo: Pravo da vam kažem, ja prezirem mudrace koji proglašavaju najvećom budalom i bestidnikom onoga koji se sam hvali. Neka takva čovjeka smatraju koliko hoće ludim, moraju priznati da je pristojan. Jer što je pristojnije nego da Ludost trubi sama o svojim zaslugama i da sama sebi pjeva hvalospjeve.

Takovih u svevremenskom okruženju ne nedostaje. Evo, upravo u lokalnom tisku gledamo jednu takvu spodobu koja nikako da se zagrcne u svom ja-pa-ja-pa-japanju. Nažalost, bezazleni i ludi narcizam prelazi u bolest kojoj nema lijeka, jednu vrstu ovisnosti, samoljublja, ludila. Primjerice, jedan naš lokalni političar angažirao je Lupina, našeg čuvenog fotografa, koji će poslikati naše vinare, a sve to da bi dotični sebe glorificirao (ili sam sebe veličao, kako uočava onaj gospodin iz Rotterdama), ovjekovječivši se na početku te knjige u pompoznoj kostimiranoj pozi.

Nas je u La kosti trojica, ali samo njih dvojica, Goran Prodan i Vladimir Bugarin, autori su ovog duhovnog umijeća, ja sam puki statist. Gledam ih godinama ljubomorno svakog ponedjeljka navečer. Odličan su, specijaliziran duo: Prodan donosi ideju, Vladimir je umješno oblikuje. Zadovoljstvo ih je gledati kako današnje političare premeću u poznate povijesne slike i “situacije”. Ne vidi se gdje su “zakrpani”, zalijepljeni. .. savršeno su srasli današnji junaci s povijesnom podlogom. Kao da su odvajkada tu. .. bolji od originala.

Cilj je ismijati manu, politički promašaj, ukazati na glupost, ali drukčijom gestom, dovitljivom “prevarom” iskazati novu poruku, poentirati svrsishodnom montažom… montažom koja postaje nova istina.

Na ovoj izložbi vidjet ćemo remek-djela dvojice autora, dvojca bez kormilara, u dovitljivoj snazi ozbiljnog nestašluka. Poslije deset godina ovo je druga izložba na istu temu.

I napokon, željeli to priznati ili ne, ta sjajna montaža postaje povijesni dokument. .. hoće li ga znati čitati naši nasljednici, neće valjda biti “operirani na humor”, no, takvih i danas ima.

Po našu rečeno, Prodan i Bugarin su vragu z kotla ušli, a to more malo ki. Zato neka je blažen četrtak za još jedan njihov štabeli mirakul, se kapi za une ki ga ume proštiti, kapiti, nasmijati se.

Drago Orlić