Udruga Glas poduzetnika koja sad već okuplja preko 10 tisuća hrvatskih poduzetnika, među njima je provela više anketa temeljem kojih su došli do analize koja pokazuje tko su hrvatski poduzetnici i u kakvom se stanju nalaze.

Njihovo priopćenje prenosimo u cijelosti.

“Stereotipi i predrasude: Tko su „zapravo“ hrvatski poduzetnici?

Tema hrvatskih poduzetnika i njihove negativne percepcije u dijelu javnosti je dio šire priče o privatnom sektoru u jednoj tranzicijskoj zemlji. Miješaju se razni ekonomski, psihološko i socijalni aspekti, a jednim dijelom i utjecaj ideološki oblikovanih stereotipa.. Ipak, stječe se dojam da je dugo stvarana percepcija, kroz anegdotalne dokaze i djelovanje interesnih skupina, daleko  od realnosti. Sada je možda splet okolnosti takav da će ogoliti mnoge zablude i staviti u prvi plan preciznije informacije. 

Naravno, s jedne strane, i na globalnoj razini, svjedoci smo sve veće nejednakosti i razlika koje se stvaraju između bogatih i siromašnih, i pojedinaca i zemalja. Iskorištavanje resursa bez uzimanja u obzir njihovu ograničenost, ili ekosustav i posljedice koje ima na njega, s pravom je homogenizirao razne skupine ljudi i pretvorio ih u aktiviste. Ali što se događa u našoj zemlji koja zapravo mentalno još nije ostavila iza sebe nasljeđe komunizma i njegove loše aspekte. Iako nominalno živimo u kapitalističkom sustavu, socijalizam se još uvijek provlači kroz mnoge segmente društva. I tu možda treba otvoriti temu hrvatskih mikro, malih i srednjih poduzetnika, obrtnika, samozaposlenih… zapitati se; tko su ti ljudi u stvarnosti?

Nekome tko sa strane promatra naslove u novinama prve asocijacije često idu na mutni period privatizacije državnih firmi i politički povezane ljude koji su se obogatili. Mogu mu pasti na pamet i tajkuni i njihovi bahati sinovi, zlatna mladež i bezobzirni tinejdžeri koji voze skupe aute i ubijaju ljude u prometnim nesrećama. I naravno ne snose nikakve posljedice zbog moći i utjecaja svojih roditelja, koji mogu utjecati na očito korumpirano hrvatsko sudstvo (imamo najnižu razinu povjerenja u sudstvo u EU). 

No tko su zapravo STVARNI PODUZETNICI; I tko o njima brine?

Sindikati brane svoje zaposlenike u javnom sektoru, korporacije kroz svoje PR odjele i jačinu svoga branda donekle štite svoje zaposlenike, a tko se brine o imidžu (malih) poduzetnika? Izgleda da na tome godinama nije radio nitko, niti smatrao da je to važno društveno pitanje? 

Evo podataka iz nekih analiza. Idemo najprije krenuti od toga koliko ih ima? Prema zbirnim podacima koje Fina objavljuje svake godine, više od 98 posto svih hrvatskih tvrtki ubraja se u kategoriju mikro i malih poduzetnika. Oni zapošljavaju preko 470 000 zaposlenika. Kao što je naveo u svome članku iz 2016. Davor Huić –  U prvih pet godina prve krize (2009. – 2013.) male tvrtke ukinule su 30 tisuća radnih mjesta (poslale su 30000 ljudi na burzu.). Povrat na kapital nijedne od promatranih godina nije bio pozitivan, a 2010. bio je u minusu nevjerojatnih 4,3 posto. Istodobno, indeks zaduženosti im je porastao s 3,6 na 4,3 – dakle na svaku kunu vlastitog kapitala imaju gotovo četiri i pol kune duga (u “normalnim” uvjetima taj bi odnos trebao biti 1:2). Drugim riječima, poduzetnici su u vrijeme prethodne krize (2009-2013) zadužili sve što su imali, dakle vlastite stanove, kuće, zemlju, automobile i tako dalje, kako bi njihova poduzeća preživjela, i kako bi na životu održali svoj “unosan biznis” – koji im donosi gubitke. To i mnogi drugi pokazatelji su već tad govorili o tome da je hrvatsko poduzetništvo na koljenima i da mu prijeti potpuna propast – nastavi li naša birokratska kasta s radikalnim antipoduzetničkim politikama (možda dodatne namete koji su se pojavili s krizom), kao što je tada bio slučaj.

Postotak o broju zatvorenih firmi je također značajan. U zadnjih par godina je konačno došlo do blagog oporavka nakon prošle krize – što se vidi i po broju novozaposlenih u tome segmentu – gotovo 46 000 ljudi, ali situacija je daleko od idealne. 

Prema CEPOR-ovom izvještaju preko 34% poduzeća kao razlog zatvaranja navode da u ovim uvjetima poslovanja ne mogu biti profitabilni, a dodatnih 15% da se zatvaraju radi problema s pristupom financiranju.  

Možemo samo nagađati koliki će biti nakon prve faze trenutne krize. 

U kakvom se stanju nalaze poduzetnici?

Udruga Glas poduzetnika okuplja preko 10.000 mikro, malih i srednjih poduzetnika, i samozaposlene, paušale obrtnike, obrtnike i OPG-ovce. Imali smo dobru priliku kroz ankete u kojima su sudjelovale tisuće ispitanika i davali svoje odgovore (i to ne anonimno nego s imenom i prezimenom) sakupiti dodatne informacije o tome tko su hrvatski poduzetnici i u kakvom se stanju nalaze. Evo sažetaka nekih od rezultata:

Za razliku od podmetanja nekih predstavnika sindikata o vožnji u skupim autima, naši članovi s nelagodom priznaju da imaju jako male zalihe kapitala u rezervi. 

Preko 80% firmi ima manje od 20.000 kuna, a gotovo 60% ima manje od 5.000 kn. To se direktno odražava na procjenu opstanka njihovih firmi pod kriznim ili nepredvidljivim vremenima, gdje preko 90% članova izjavljuje da mogu izdržati maksimalno 3 mjeseca (a 50% samo mjesec dana). 

Samo 23 posto ima službeno vozilo

Uz to, oko 60% njih živi kao podstanari, ili otplaćuju kredite za nekretninu u kojoj žive ili žive s roditeljima/ u obiteljskoj nekretnini. Također samo 23% posjeduje službeno vozilo u vlasništvu tvrtke, dok 57% mora koristiti svoje privatno vozilo. 

Na žalost, dio njih će ako ne uspiju održati svoje firme na životu, uzeti u obzir i odlazak iz zemlje i potražiti sreću negdje drugdje (oko 20%). Bilo bi zanimljivo vidjeti koji je broj zaposlenika iz javnog sektora sa sigurnih plaća napustio zemlju ili je planira napustiti (s obzirom na to da im je navodno jako loše). Situacija općenito nije dobra, kada od banaka ne mogu očekivati neku potporu i kredite, oni u turizmu su već sada prijavili ogromne promjene u rezervacijama, a oko 80% ih ne može raditi od kuće ili može samo djelomično. 

Još jedna od slika koje se kontinuirano šalju je ta da poduzetnici iskorištavaju svoje radnike, i žive na nepravednom iskorištavanju njihovog rada. Ako uzmemo pojedinačne slučajeve, svaku tezu je lako dokazati, ali pogledajmo opet neke statistike na kojima se može raditi bolja generalizacija a i zaključci. 

Oko 40% poduzetnika u svojim malim firmama zapošljava članove obitelji ili rođake. Još određeni broj zapošljava svoje prijatelje. Teško je zamisliti da bi takvi društveni odnosi opstali u slučaju da su zaposlenici varani i iskorištavani. 

Samo jedna četvrtina poduzetnika nije zadužena

Samo oko jedne četvrtine tih poduzetnika nije zadužena, a njih 30% je srednje ili jako zaduženo. Njih još 43% je za firmu riskiralo i uložilo svu svoju privatnu imovinu. To objašnjava i podatak da upravo poduzetnici sami najviše rade, jer se moraju boriti da ne izgube sve što imaju. Samo njih 6% radi, za javni sektor uobičajenih i zakonom propisanih 8 sati dnevno. Većina od 44% radi 10 do 12 sati dnevno, još dodatnih 29% osim prekovremeno preko tjedna rade i vikendima, a zabrinjavajućih 14% mora raditi i preko 12 sati na dan. 

Ogromna većina samo preživljava

U kakvu poziciju to sve stavlja hrvatske poduzetnike? Riskiraju sve što imaju, puno rade, pod stalnim su pritiskom represivne inspekcije, hrvatsko pravosuđe im praktički neće pomoći zbog svoje sporosti i neefikasnosti. U dijelu javnosti su gotovo stigmatizirani, a u slučaju da uspiju preživjeti sve administrativne i ostale prepreke koje im postavi država, pa nakon toga i pogoditi poslovni model i ostati na životu nakon borbe s konkurencijom, i konačno uspiju, što su točno postigli? Ona poduzeća koja ne propadnu nego nastave poslovati ostvaruju vrlo različitu razinu profita – od umjerenog do srednjeg, ovisno o industriji. Jasno je da ogromna većina samo preživljava i sama svojim radom ne akumulira veliko bogatstvo (što bi bilo sasvim u redu i kako je u zapadnim zemljama), nego da preživljavaju i rade za punjenje državne blagajne. Možda bi bolja riječ za hrvatske poduzetnike bila – šljakeri… prava radnička klasa, a ne nekakva kasta koja se stavlja u opoziciju radnicima. 

U takvoj situaciji, tko bi uopće želio tražiti zaposlenje u privatnom sektoru i kao poduzetnik?

Šanse za uspjeh su zanemarive u usporedbi s rizikom. Život na državnoj sisi nudi sigurnost, lak i predvidljiv posao, koji je osiguran na dugi niz godina. Zbog toga i ne trebaju iznenađivati sve brojnije ankete koje pokazuju da mladi ljudi umjesto da žele biti kreativni, inovirati i stvarati nove poslovne ideje i stvarati dodatnu vrijednost, i napredovati kroz teške borbe na tržištu, sve više biraju i žele mirna i sigurna, a često besmislena mjesta u državnoj upravi, unatoč tome što će izgubiti prilike za osobno napredovanje i rast. Gdje nas sto stavlja kao zemlju koja će se unatoč dobrim potencijalima (Hrvatska je recimo na 37. mjestu WEF Global Human Capital Report) , sve teže natjecati na svjetskome tržištu, i nastaviti zaostajati po svim relevantnim faktorima (Doing Business Report, WEF Global Competitiveness Report), nije teško predvidjeti.

Zaduživanja nisu moguća beskonačno, a javni sektor se financira iz budžeta koji dobrim dijelom puni i privatni sektor. Kada se on uruši, pitanje je samo koji nas od crnih scenarija čeka. Kao što je rekao u interviewu Financial Timesu, član najbogatije Švedske obitelji – Jacob Wallenberg koji se i sam „smrtno“ boji posljedica po društvo, ako dođe do razine nezaposlenosti blizu 30% (a bez posla ostaju mahom zaposlenici privatnog sektora), i sama ekonomija će se ekvivalentno kontrahirati. On vjeruje da u tome slučaju: „ Neće biti oporavka. Doći će do društvenih nereda. Bit će nasilja. Bit će socio ekonomskih posljedica – dramatična nezaposlenost“ – Zašto? Zato što će privatni sektor krahirati. Zato treba dobro razmisliti prije nego se počne bacati blato na poduzetnike i kratkovidno štititi samo svoje kratkoročne interese.”