Prosvjedovali smo protiv desne vlade koja podupire krupni kapital i Katoličku crkvu, a zapostavlja socijalnu politiku i kulturu. Dok se Slovenci i Hrvati svađaju, velike svjetske korporacije sve su ovdje već rezervirale, kupile ili će to tek učiniti. Janša je tragičan lik, prodao je dušu vragu

Razgovarao Denis ROMAC

Zoranu Predinu, lideru legendarnog Lačnog Franza, pokazali smo novinsku karikaturu na kojoj su ovih dana Petar Lovšin, Vlado Kreslin i on, prvoborci slovenskog rocka, prikazani kao »žalobni trio«. – To je naša sudbina. Biti poeta znači biti protiv svake vlasti, bez obzira koje boje ona bila. Nikad nas nisu uspjeli posvađati, nisu nas uspjeli kupiti, iako su pokušavali. Sva trojica smo za partizane i nijedan od nas nije član nijedne partije, to je naš izvorni grijeh.

– I velik broj Slovenaca je protiv vlasti, sudeći prema masovnim protuvladinim i protureformskim demonstracijama u Ljubljani prošlog vikenda?

– Mislim da nije riječ o prosvjedu protiv reforma u cjelini, nego protiv politike naše desne vlade koja, kao i druge desne vlade po svijetu, podupire krupni kapital i Katoličku crkvu, a zapostavlja socijalnu politiku i kulturu. Naravno, normalno je da će za takvu politiku i odgovarati na sljedećim izborima.

Pogažena osnovna moralna načela

– Kažu da je to bio najveći skup u Sloveniji od osamostaljenja?

– Najviše Slovenaca izašlo je na ulice kad smo se plasirali na Europsko nogometno prvenstvo 2002. i na Svjetsko prvenstvo 2004. godine. Da u prošlu subotu nije pao snijeg, došlo bi puno više ljudi, i to zbog straha od potpunog ukidanja socijalne države i bojazni da će turbokapitalizam potpuno nadvladati.

– Što točno podrazumijevate pod turbokapitalizmom?

– Novokomponirani kapitalisti ne pridržavaju se osnovnih moralnih i ljudskih načela koji radniku osiguravaju osnovnu socijalnu zaštitu i fer tretman. Oni kažu »biznis je biznis« i gaze preko svega. Biznis jest biznis, no biznis mora pomagati onima koji su najugroženiji. Slovenija mora ostati socijalna država, jer to smo htjeli 1991. kada smo stvarali slobodnu Sloveniju. Kada smo se tada odlučili za kapitalizam, ipak nismo mislili na ovaj podivljali turbokapitalizam koji gazi preko svega. Dosadašnje lijeve vlade ipak nisu rasprodale nacionalno blago stranim korporacijama, kao što su to napravili Česi, Mađari…

– I Hrvati. A Janša upravo za iduću godinu najavljuje ubrzanu privatizaciju.

– Negdje sam pročitao da je Janša pobijedio na izborima zbog velike potpore iz inozemstva, i to krupnog kapitala koji sada preko Janše pokušava nabrzinu pokupovati sve što dosad nije mogao. Ipak, i ovoj vladi još dajem šansu da dokaže da misli vlastitom glavom i za dobro svih, iako ovi prvi potezi dokazuju da su pod snažnim utjecajem Vatikana i svjetskog kapitala.

– Je li riječ o slovenskoj pobuni protiv kapitalizma?

– Mislim da ovo još nije pobuna protiv kapitalističkog uređenja, nego pobuna zbog straha od crne verzije događaja, rasprodaje Slovenije »do nule«, bez prethodne zaštite radnika, kada bi poslodavci mogli raditi što hoće. Moj stav je jasan: uvijek sam bio protiv komunizma, ali za partizane. Takav sam i danas. No, situacija se kod drugih stubokom promijenila. Premijer Janša nekad je bio komandant omladinskih brigada i član Saveza komunista Jugoslavije, danas je antikomunist, na desnoj strani, a ja, koji sam morao u stanici milicije objašnjavati o kome sam pjevao u pjesmi »Praslovan«, koja je izrazito antikomunistička – ja sam ostao na lijevoj strani. Tako se to u životu događa da se čovjek predomisli i promijeni mišljenje. To nije ništa novo.

Klizi udesno

– Nije li to paradoks: 1988. sam s prijateljima iz Zagreba putovao na veliki protest potpore Janši protiv JNA u središtu Ljubljane, a sad Ljubljana opet izlazi na ulice, ali protiv Janše? Na jednom transparentu prošle subote pisalo je »Janša pofafaj mi ga«.

– Janša je osamdesetih dao lice pobuni protiv ondašnjeg uređenja, a zahvaljujući Janši i drugim mladim političarima uspjeli smo se 1991. izvući i pobijediti u »desetodnevnom ratu«. U borbi za vlast koja je uslijedila Janša je dobio manje no što je priželjkivao i vrijeme ga je polako nosilo na desnu stranu. Da bi preživio, sklapao je nove koalicije, koje su s današnjega gledišta potpuno neshvatljive za Janšu iz 1988. ili 1991. godine. Janša je od lica za pozitivne stvari koje su nam se dogodile u međuvremenu postao lice za tamne inkvizicijske stvari. Janša je tragičan lik, prodao je dušu vragu samo da bi opstao i došao do svog političkog cilja.

-Cijela vaša punk i rock and roll generacija sada je na najvišim političkim i gospodarskim pozicijama. Što mislite o njima? Osjećate li ikakvu povezanost s tim ljudima?

– Ja ne. Uvijek sam bio više socijalan nego političan. Za razliku od mog kolege Petra Lovšina (Pankrti) koji je u političkom smislu za slovensku samostalnost napravio puno više od političara, pisaca i drugih koji se danas kite tim perjem. Pero Lovšin morao bi dobiti najviši slovenski orden, jer je on, krajem sedamdesetih, bio na barikadama kad su svi ovi današnji veliki »revolucionari« bili u Komunističkoj partiji. Dok je Pero bio na barikadama, svi današnji ministri bili su u foteljama i po komitetima. Oni su se tek kasnije, preko noći, priključili promjenama – kad je sve već bilo sigurno – a dotad su bili na suprotnoj strani. Bili su samo suputnici, B liga. Ljudi koji su zaista promijenili Sloveniju nikad nisu dobivali prve stranice, jer njih po definiciji ne zanima vlast, moć i bogatstvo.

Današnji ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel bio je žestoki protivnik Pankrta, a upravo su Pankrti zaslužni što Rupel danas može biti to što jest. A takvih Rupela danas ima 90 posto. Dobro je da se nikad nismo predali osjećaju da smo i mi za nešto zaslužni jer bismo danas stvarno bili u lošem društvu.

Zamrznuti problem granice

– Što danas prosječni 20-godišnjak u Sloveniji misli o Hrvatskoj?

– Uvijek kažem onima koji žele naučiti nešto više o susjedima Hrvatima – odi tamo pa se uvjeri. Morali bismo više putovati, jer je u medijima sve manje kvalitetnih informacija o drugima. Zna se što danas prodaje novine: poluistine i dezinformacije.

– Kako je moguće da su odnosi između dvije države u konstantnom padu?

– Svi političari, i naši i vaši, koji su rješavali te probleme držali su fige u džepu, ne smogavši snage za fer dogovor. Mislim da bi bilo pametno zamrznuti problem granice i pričekati novu generaciju koja će znati to riješiti, jer tko se god sada time bavi, cijeli problem samo pogorša. Granica i more uvijek će biti tu, nitko nam ih neće odnijeti.

– U Hrvatskoj se problem obično predstavlja kao da nam Slovenci stalno hoće uzeti nešto što je naše, hrvatsko?

– Možda takvih ima, ali ja nisam takav. Mogu uživati u najljepšem moru, a da ono nije moje. Mislim da i jednoj i drugoj strani na razini političkih garnitura odgovara što se javno u medijima svađamo, o temama koje nisu uspjeli riješiti, a negdje iza, u pozadini, događaju se stvari izvan vidokruga javnosti. Dok u Hrvatskoj svi paze da im Slovenci nešto ne uzmu, moglo bi se dogoditi da, primjerice, kada Hrvatska bude ulazila u EU, shvate da su Talijani vlasnici pola jadranskih otoka. Netko će legalno ući u Hrvatsku i sve pokupovati, dok se vi nećete ni okrenuti. Isto vrijedi i za Sloveniju. Imam osjećaj da ta naša svađa ipak nekome odgovara. Dok se mi svađamo, velike svjetske korporacije sve su ovdje već rezervirale, kupile ili će to tek učiniti. Ako ne budemo pazili, uskoro ćemo – i Hrvatska i Slovenija – biti u vlasništvu trećega. Stoga moramo paziti da onaj koji će arbitrirati između nas ne bude baš taj – treći.

– Vjerujete li da bi Slovenija mogla na referendumu blokirati ulazak Hrvatske u EU?

– Mislim da je to nekome iskočilo iz usta.

– To su izjavili Janša, Rupel i drugi političari.

– Mislim da moramo razmišljati upravo obrnuto. Sloveniji je u interesu da Hrvatska što prije uđe u EU jer će u tom trenutku dvije zemlje postati saveznice. A sada to nisu jer je to nekom u interesu.

Budale svugdje isto izgledaju

– Većina Hrvata misli da ih Slovenci gledaju s visoka?

– Riječ je balkanskim kompleksima i stereotipima koji vrijede samo za one koji vjeruju u njih. Poput onog da Slovenci imaju kratke pimpeke, a Srbi najduže. Ali zato mi imamo tvornice i lovu.

Međutim, svjestan sam da budala ima svugdje. Ako Slovenac ima problema u Hrvatskoj, ako mu netko razbije auto ili ako Hrvatu netko probuši gume u Sloveniji, moramo shvatiti da im je to napravila neka budala. On je više budala nego Slovenac ili Hrvat. Svi oni slično izgledaju, može ih se prepoznati i u Brazilu, Moskvi, Ljubljani ili Puli. To je jedna vrsta ljudi koja se iskaljuje na taj način i moramo shvatiti, kada dođemo u tu situaciju, da smo imali posla s budalom, a ne sa Slovencem, ne s Hrvatom. Moramo jednom izaći iz tog vlaka, tog trenda, moramo početi razmišljati svojom glavom. I da su naše vlade iskrene, podržale bi takav način razmišljanja. No, u tom trenutku mi ih više ne bismo trebali. I u tome je problem.

Današnji klinci nemaju pojma tko su bili Bob Marley i John Lennon

– Iako ste godinama tu, još niste dobili dostojne nasljednike. Gdje je nova glazbena generacija?

– Slovenska tranzicija predala je slovenske medije novom kapitalu kojeg jedino zanima zarada. I to instant-zarada, čemu je podređen masovni ukus. Taj kapital nije spreman investirati u ozbiljniju umjetnost, nego se navrat-nanos stvaraju turbo-folk zvijezde, a tortura tog neukusa i meksičkih sapunica potpuno je ugasila sve ostalo. Ukus omladine potpuno je zatrovan, a oni mladi koji otvore usta i žele nešto reći ostaju bez glasa. Mediji ih potpuno ignoriraju.

Klinci koji su, primjerice, 1995. imali 10 godina odrasli su na potpuno iskrivljenim vrijednostima, danas ne znaju tko su bili Bob Marley i John Lennon. Oni koji su mislili da su najvažniji dobar rad, učenje u školi i misliti svojom glavom, potpuno su ispali iz igre. Oni danas imaju 20 godina i trebali bi mijenjati svijet, a zapravo su najveći mogući konformisti. A mi, iako stariji, mnogo smo otvoreniji i slobodoumniji od njih. To je malo čudno.