Piše : Damir Strugar, Regional express

Gledam ovih dana kako se turistička sezona bliži kraju. I šetam Pulom. Terase hotela i turističkih naselja potpuno prazne. Nigdje nema svirke nekad poznatih terasa­bandova, koji su nam s “kuruznim repertoarom” uljepšavali nekadašnje vrele ljetne noći. Terasa Verudele – prazna. Terase Splendida, Zlatnih Stijena, Stoje – prazne. Ni na gradskim terasama ništa bolja situacija! Na terasama Circola i Doma oružanih snaga nema ni gostiju ni plesača. Ništa se na njima ne dešava. Ništa bolje nije ni u Medulinu. Terasa “Europa” i “Summer cluba” zjape prazne…A tako je isto, uvjeren sam, i u Rovinju, Vrsaru, Rapcu, Poreču…

Sjećanja me vraćaju na “turobne osamdesete”, koje zloguki pojedinci isključivo pamte po par-nepar vožnji i bonovima za benzin. Ja ih u Puli i širom Istre i Jadrana pamtim po stotinama tisuća turista koji su plesali i uživali na terasama hotela i turističkih naselja. Sjećam se “Kralja istarskih terasa” Valtera Kiršića koji je na pet­šest jezika vodio brojne estradne terasa­priredbe: “Miss terase”, “Miss Topless”, “Miss nudizma”, “Jadranske noći”, “Ribarske noći”, “Plave noći”. Sve je tada vrvilo od cike, zabave i buke. I dobre zarade od te i takve vanpansionske potrošnje.
Tada se nije filozofiralo i pametovalo o tezi “da je gost došao da se odmori pa mu smeta buka” .  Ali, eto, uvjeravaju me neki mudraci, vremena se mijenjaju, pa i naš turizam. Više ništa nije kao što je nekada bilo. I to je zaista tako…

Tužno za mene djeluje i plaža na pulskoj Verudeli podno svjetionika. Nema više braće Banane /Ardemia i Argea Zimola/ i njihovog ludog i otkačenog društvo. Čuveni “Galebovi sa svjetionika” otišli su u ropotarnicu povijesti, a iza njih ostala su samo sjećanja i požutjele fotografije. Kao, recimo ona, s naslovnice “Večernjaka” iz osamdeset i prve, čiji sam bio scenarist i režiser, a snimatelj, tada mladi foto­reporter Duško Marušić, poznatiji kao Čiči. Braća Banane i njihovi frendovi u plićaku Verudele, tik ispod restorana, napravili su ljudsku piramidu na tri kata, a na vrh se popeo Rudi Grum i digao pobjedonosno ruke! Osim “Večerenjeg lista”, tu je fotku tada objavila na naslovnoj strani i beogradska “Express Politika”, čiji je foto­reporter Stojan Đorđević, sjećam se, bio oduševljen tim prizorom. U realizaciji te “Galebovske piramide” sudjelovalo je dvadesetak pulskih momaka, a danas ispod restorana i terase uz svjetionik nema ukupno ni dvadesetak Puljana.

O fenomenu odumiranja “Jadranskih galebova” ispisane su već na stotine stranice novinskih tiskovina. Neslužbena profesija ­ koja je za turističku reklamu naše zemlje učinila više nego svi birokrati Turističkih zajednica zajedno ­ nestala je s javne scene, a nije završila čak ni na Zavodu za zapošljavanje. Naime, nekako s odlaskom socijalizma, seksualni galebovi izgubili su se u bespućima povijesne zbiljnosti demokracije. Kako su to primile uvijek ljubavi željne građanke europskih zemalja – nikada nam nije rečeno, a ni stručno objašnjeno. Zašto i kako? Jer sociolozi i filozofi se ovim problemom nestanka nekad vrlo tražene i priznate mediteranske profesije, nikad nisu ozbiljnije pozabavili. Šteta, baš velika šteta…

Sve u svemu turizam se zaista promijenio, a jedino što nam još uvijek preostaje su sunce i more. No, nekako i ovoga ljeta sunca nije previše bilo. Kiša je nemilice lila, pa se “Kanaderi”, fala Bogu, nisu morali koristiti. A vatrogasci su se više bavili ispumpavanjem voda zbog poplava, nego gašenjem požara. Šaljivci su rekli da je jesen zapravo bila najljepša ovoga ljeta. Možda je u svemu tome i razlog zašto se ovog ljeta nisam kupao više od desetak puta…Ili sam ostario, ili me more ne privlači ili me ubila turistička nostalgija za nekim boljim vremenima koje je odnio tsunami prolaznosti…