Roman Abramović i drugi ruski milijarderi te glumac John Malkovich sjedili su na stražnjem sjedištu automobila obitelji Babić iz Seline kraj Svetog Lovreča. Miro Babić, prvi i najstariji taksist u obitelji s 40 godina karijere za volanom, najesen će u mirovinu, a posao će prepustiti sinu Eduardu i unuku Filipu.
Kad smo ga susreli na porečkom taksi-stajalištu, mamio je klijente žustrim pokretima, no turisti slavenskog porijekla nastavili su hodati na spomen cijena. Kako je to bilo 70-ih godina, kad je tek počinjao voziti taksi? Miro nam je rekao da je tada to bio posao u kojem se moglo zaraditi daleko više nego danas u duljem razdoblju sezone. Svoje je vozačke vještine stekao u vojsci da bi kao taksist vozio i do Pariza te brojnih njemačkih gradova. Jedan Fiat 125 special bio je dovoljan da ga drži zauzetim po čitave  dane i donosi veliku zaradu. Tijekom dobrog vikenda uspio bi zaraditi jednu mjesečnu plaću, a na godinu bi skupio dovoljno za novi auto.
– Morali smo se skrivati da bismo išli na marendu, kratko opisuje to vrijeme Miro, četvrti taksist u Poreču 70-ih godina. Danas ih ima oko 40 i bore se za svakog klijenta.
Mirov sin Eduard opremio je vozni park luksuznim Mercedesima i usmjerio se na klijente s istoka da bi uspješno opstao na tržištu. Naime, 80 posto njegovih klijenata čine Rusi, s kojima i sam može razgovarati, a rado bi zaposlio još vozača koji govore ruski.
– Tko hoće raditi, ima posla i taksiranje može biti jako perspektivan biznis, ali nema stajanja ni odmora. Ljudi moraju shvatiti da je ovo kapitalizam, kaže Eduard. Borba na tržištu uključuje i malo sreće koja ih prati čitav život – nijednom nisu imali nesreću niti duže stajali na cesti zbog kvara na autu ili drugih vozača. No, Miro spominje da ima ljudi koji odbijaju platiti, a s takvima, osim da se potučeš, ne možeš ništa.
Morali smo ga upitati i za varanje, zbog kojeg su taksisti diljem svijeta došli na loš glas. Miro kaže da s modernim taksimetrima za tim nema potrebe, no kad je u Jugoslaviji bujala inflacija, posao se nijednom taksistu ne bi isplatio bez varanja. Nakon četrdeset godina Miro može si isplatiti samo zadovoljstvo i zasluženi odmor dok obrt nasljeđuju njegovi potomci.
– Drago mi je da je sin proširio posao i želim da moj unuk bude još bolji od njega, zaključuje Miro i žuri na posao jer, dok mi pričamo, turisti hodaju, a to nije u interesu nijednog radišnog taksista.

M. DAMJAN, Glas Istre