Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji u članku pet kaže da su »zdravstveni djelatnik, djelatnik socijalne skrbi, psiholog, socijalni radnik, socijalni pedagog i djelatnik odgojno-obrazovne ustanove dužni prijaviti policiji ili nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu počinjenje nasilja u obitelji za koje su saznali u obavljanju svoje dužnosti. Osobe iz stavka jedan ovog članka koje ne postupaju u skladu sa stavkom jedan ovog članka čine prekršaj«.

S obzirom na dosadašnje iskustvo u radu sa ženama koje su pretrpjele nasilje, socijalna radnica Manuela Krepčić i koordinatorica porečkog Centra za građanske inicijative (CGI) provele su istraživanje koje je djelomično financiralo američko veleposlanstvo u Zagrebu. Rezultati su pokazali da profesionalci spomenuti izrijekom u članku pet Zakona nasilje u obitelji još uvijek ne prijavljuju, da ima puno opravdanja za nasilnika te da postoji predrasuda o potrebi očuvanja obitelji po svaku cijenu. Rezultati istraživanja predstavljeni su jučer na konferenciji za novinare.

CGI je na 33 adrese istarskih centara za socijalnu skrb, hitnih medicinskih službi i škola poslao ankete, od kojih se vratilo 19 popunjenih. Prvi uzorak istraživanja činili su stručnjaci koji se navode u Zakonu, a drugi uzorak bili su suci sedam prekršajnih sudova u Istri. Obrađeni su podaci od srpnja 2003. godine, kada je Zakon stupio na snagu, do kolovoza prošle godine. U tom je razdoblju bilo 2.065 intervencija MUP-a po dojavi o obiteljskom nasilju, podignuto je 1.470 prijava, a pokrenuto 779 prekršajnih postupaka. »Saznali smo kroz ovo istraživanje da je velika većina stručnjaka upoznata s obavezom prijavljivanja, ali to ipak ne čine redovito, odnosno najveći broj ispitanika tek ponekad. Nasilje uglavnom prijavljuju nadležnom centru za socijalnu skrb, a tek potom policiji, dok mali broj ispitanika navodi prijavu Općinskom državnom odvjetništvu. Najveći broj ispitanih stručnjaka odgovorio je da u 2004. godini nisu niti jednom prijavili nasilje«, kaže Momčinović. Liječnici su najskloniji prijaviti nasilje u obitelji, slijede socijalni radnici, a najrjeđe to čine psiholozi.

Analiza dokumentacije prekršajnih sudova pokazuje da se gotovo svi prijavljeni slučajevi nasilja procesuiraju, a najčešće se nasilnicima izriču novčane kazne, potom zatvorske, ali najčešće uvjetne.

– Od zaštitnih mjera u posljednje tri godine najviše je izrečeno obaveza psihosocijalnog tretmana za nasilnika, što je vrlo zanimljiv podatak s obzirom da se nigdje u Istri takav tretman ne može obaviti. Izrečeno je puno manje zaštitnih mjera zabrane približavanja žrtvi ili udaljavanja iz stana. Među oštećenima najviše je žena, njih 230 od 276, dok su okrivljenici uglavnom muškarci, u 232 od 351 slučaja, ukazuje Krepčić.

Među zanimljivostima se spominju buzetski i rovinjski prekršajni sudovi koji su izrekli najviše bezuvjetnih zatvorskih kazni, kao najstroži oblik sankcioniranja nasilja, u Poreču najčešće izriču novčane i uvjetne kazne zatvora, dok je u Puli jako mali broj prijavljenih (316) slučajeva sankcioniran (samo 50), za razliku od Umaga gdje su gotovo svi slučajevi procesuirani, a neki nasilnici i više puta.

– Budući da veći dio ispitanika smatra da društvo ne prepoznaje u dovoljnoj mjeri nasilje u obitelji, ili to čini rijetko, odnosno da ga se doživljava kao privatni problem, ovaj projekt dovršili smo izradom letka »Tko to tamo još uvijek šuti???«, koji je namijenjen stručnjacima koje Zakon obavezuje na prijavljivanje nasilja i bit će distribuiran po Istri, a uz pomoć članica Ženske mreže Hrvatske i u drugim dijelovima naše zemlje, jer želimo pokrenuti inicijativu izmjene Zakona kako bi se uozbiljio ovaj problem, rekla je Momčinović.

S. Matejčić, Glas Istre