Što će zapravo odrediti budućnost hrvatskog turizma, koji ove godine nije doživio katastrofu, ali je postao prosječan
[autor: Plavakamenica.hr]
Početkom kolovoza grad Hvar bio je prepun. Ne znamo što će pokazati službene brojke za kolovoz, ali, fizički gledajući, činjenica je da se hvarskom rivom jedva moglo prolaziti, činjenica je da smo u slastičarnici A Roma Gelato desetak minuta čekali u redu za sladoled, činjenica je da se oko jedan ujutro stvaraju dugi redovi za ukrcaj na barke koji voze na Carpe Diemovu plažu gdje se održavaju noćne zabave I činjenica je da Laganinini, iza Pelegrinija gastronomski najbolji dalmatinski restoran, ostvaruje promet od više desetaka milijuna kuna godišnje, a radi samo pola godine.
Što želimo reći? Usprkos manjem broju gostiju nego lani, a osobito preklani -premda ni prošla sezona nije bila rekordna iako Ministarstvo turizma tvrdi da jest – od turizma se i dalje sjajno zarađuje. Bar na onim najrazvikanijim destinacijama. Hvar je prelijep, govorimo li o njegovoj obali, samom mjestu Hvar i Paklinskim otocima. I Hvar će, kao takav, uvijek privlačiti određen broj gostiju, koji će skoro svaki razuman biznis na tom otoku činiti profitabilnim.
Isto vrijedi i za Dubrovnik, za Split, za Rovinj, kao i za niz drugih mjesta na obali. Hrvatski turizam ne može zaista propasti, on samo može stagnirati, kao što mu se događa unatrag dvije godine, zbog debakla starinskog modela naše turističke industrije.
Stagnacija najviše pogađa one najlošije, dakle trećerazredne restorane na neatraktivnim destinacijama, iznajmljivače loših apartmana koji su preklani naivno povjerovali da će broj turista zauvijek nastaviti rasti, ili pak pojedine velike tvrtke, koje su strahovito puno investirale u nove hotele, a sada ih ne pune onim tempom koji je bio zacrtan u njihovim biznis planovima.
No, sve između nekako će preživljavati, dok će se u vodećim destinacijama dobro zarađivati. Pitanje je, međutim, želimo li za hrvatski turizam takvu stagnacijsku budućnost, ili ga želimo podignuti na višu razinu koja omogućuje stalni, održivi rast broja gostiju i prihoda. Na odluku o dvije moguće budućnosti hrvatskog turizma, stagnacijsko-prosječnoj ili dugoročno prosperitetnoj, utjecat će pet faktora.
Prvi je faktor državna fiskalna politika koja nije stimulativna za turizam, osobito ako usporedimo naše poreze s porezima konkurentskih zemalja. No, tu se ne može učiniti ništa osim ispravno glasovati na idućim parlamentarnim izborima i nadati se da će neka druga Vlada imati više razumijevanja za turističku industriju.
Drugi je ključni faktor ambicija. Pitanje je, dakle, žele li glavne hrvatske turističke destinacije, njihovi stanovnici i njihovi poduzetnici, izlazak iz sadašnje prosječnosti ili smatraju da im je ovako dobro. Nismo sigurni da ta ambicija, kao kritična masa koja pokreće promjene, postoji bilo gdje drugdje osim u nekim dijelovima Istre. Činjenica je, naime, da Hrvatska trenutno nema ni jednu svjetsku A destinaciju. Svojedobno je to mogao biti Hvar, ali svojom orijentacijom prema backpackerskom, jeftinijem partijanerskom turizmu, on je tu šansu propustio. Osim toga, Hvar nema nikakvu hotelsku infrastrukturu za ozbiljan svjetski turizam
Dubrovnik ima stalnu šansu da postane A destinacija, ali to se nikako ne dešava: Dubrovnik je karakterističan primjer destinacije gdje stvarni, veliki svjetski celebrityji i bogati gosti dolaze jednom ili dvaput, ali ga ne pretvaraju u svoje omiljeno ljetovalište. Dubrovnik zasad nije postao svjetska A destinacija zato što je na nižoj razini-kad izuzmemo najbolje hotele i tri ili četiri vrhunska restorana ili kluba-sam odlučio ostati preprosječan. Budimo realni, tko bi poželio jesti bilo gdje na Stradunu osim u Protu, i tko bi želio piti bilo gdje na Stradunu? O shoppingu i kulturnom turizmu da ne govorimo
Dubrovnik zasad nije uspio uspostaviti ravnotežu između ponude visokog i niskog stila kakva Veneciji donosi milijarde dolara. Ako sami Dubrovčani ne osjećaju potrebu da svoju ponudu unaprijede za 200 posto, tu se skoro ništa ne može učiniti. Svejedno, mi smo Dubrovnik danas proglasili najboljom hrvatskom turističkom destinacijom za 2019. godinu, jer je drugdje stanje uglavnom lošije.
Treći važan faktor jest znanje. Većina hrvatskih turističkih poduzetnika i menadžera – o niže rangiranim ljudima u turističkom biznisu da i ne govorimo – zapravo ne znaju ni kako izgleda moderni turizam niti znaju mnogo o svojim specifičnim poslovima, poput upravljanja hotelskim sustavima, organizacije F&B-a, efikasnog PR-a ili vođenja restorana i barova. Problem je u tome što većina ne želi ni naučiti
Četvrti esencijalan faktor koji će odlučivati o sudbini hrvatskog turizma, jesu strane investicije. Ako jednom, napokon, na našu obalu dođu zaista veliki prestižni hotelski brendovi poput nesretnih Four Seasonsa i Carltona (nesretnih jer se njihov dolazak već godinama najavljuje, a od realizacije nema ništa), cijela hrvatska turistička industrija će se promijeniti. Veliki, luksuzni brendovi dovest će turiste s većim proračunom i većim zahtjevima, čemu će se lokalne ugostiteljske scene morati prilagoditi budu li htjele opstati.
No, jednako je važno, ako ne i važnije, što će veliki brendovi donijeti više profesionalne standarde i knowhow. I jedno i drugo nam sada nedostaje. Naposljetku, peti čimbenik koji će odlučiti o budućem usmjerenju hrvatskog turizma jest indeks iritacije turizmom.
U pojedinim velikim svjetskim destinacijama, lokalno je stanovništvo iritiranom raznim aspektima turističke industrije, od činjenice da je svakodnevni život tih destinacija podređen turistima, do masovnog zagađenja, visokih cijena i opće pretjerane komercijalizacije. Venecija je klasičan primjer grada koji je očigledno iritiran turizmom, što je jedan od važnijh razloga stalnog smanjenja broja stanovnika. U Hrvatskoj se taj fenomen počinje javljati u Dubrovniku i u Splitu.
Budućnost hrvatskog turizma sasvim je neizvjesna. On može nastaviti egzistirati u prosječnosti kakvu nam nudi ova sezona, ili može napraviti veliki iskorak prema zaista vrhunskoj, trajno održivoj i ekološki senzibilnoj ponudi, a samim time i neusporedivo većem novcu od sadašnjeg, koji nije loš. U iduće će se dvije do tri godine vidjeti u kojem će smjeru krenuti hrvatska turistička industrija. Hoće li se zadovoljiti gostima koji hotelima donose 60 do 70 eura na noć, ili će se orijentirati prema spektakularnom turizmu u raznim rangovima cijena, za kakav Hrvatska ima prirodne i prometne predispozicije.
