Stiže zakon po kojem će Plitvice moći izgledati kao Las Vegas
U SABOR bi uskoro trebao stići konačan Prijedlog zakona o zaštiti od svjetlosnog onečišćenja koji bi, ako bude prihvaćen u sadašnjem obliku, teoretski mogao omogućiti da se usred Plitvičkih jezera napravi pravi svjetlosni lunapark, a dijelovi Hrvatske pretvore u ekološku pustinju bez leptira, šišmiša, krijesnica i sličnih stvorenja, upozoravaju njegovi kritičari.
Zamislite poznate svjetske slapove i jezera, krošnje, mostiće i klupe kako bliješte i presijavaju se u mraku uz prikladne reklame tipa: ‘Hrvatski vodeni Disneyland!’ ili ‘Las Vegas u srcu Like!’ Nije teško, zar ne?
Evo u čemu je zapravo problem
U čemu je problematičan novi prijedlog Zakona?
Borci protiv svjetlosnog onečišćenja kažu da on zapravo ima jako dobrih strana, no upozoravaju da je kompromitiran nekim važnim detaljima koje su u njega uspjeli progurati proizvođači i dizajneri rasvjete kojima je u interesu da ograničenja bude što manje.
„Zakon bi trebao biti stroži. Industrija bi se trebala prilagoditi zahtjevima zaštite okoliša, a ne obratno“, ističe Boris Štromar, čelnik astronomske udruge Beskraj iz Zagreba, jedan od suradnika na Zakonu.
“Svjetlosno onečišćenje nije zdravo ni za ljude ni za životinje ni za biljke”
„Svjetlosno onečišćenje nije zdravo ni za koga – ni za ljude, ni za životinje, ni za biljke“, dodaje.
Kritičari ističu da će se s novim Zakonom moći nastaviti i energetska rasipnost naše države koja trenutno na javnu rasvjetu po naseljima godišnje troši oko 500 milijuna kuna te još oko 100 milijuna na osvjetljavanje autocesta.
Dakle, sama ideja da se donese zakon nije problem, nije to čak ni njegov veći dio. Sve više država u svijetu donosi pravilnike o smanjenju svjetlosnog onečišćenja zbog zaštite ljudskog zdravlja, smanjenja potrošnje električne energije i zaštite ekosustava.
Problem je u tome što se, kao i obično, vrag krije u detaljima. Naime, u Zakonu je napravljeno nekoliko naizgled minornih, a zapravo ozbiljnih propusta koji će ići na ruku industrije, a na štetu ljudi, prirode te državnih i lokalnih proračuna, dakle na štetu poreznih obveznika. Drugim riječima, moći ćemo se hvaliti da imamo zakon o svjetlosnom onečišćenju kakav nemaju brojne razvijenije države, dok će istovremeno razni državni i lokalni moćnici ispod stola moći sklapati unosne poslove – dozvoljavati jednima, zabranjivati drugima i ucjenjivati treće. To je scenarij koji je u Hrvatskoj, nažalost, viđen puno puta.
Ilustracija problema – rat oko svjetiljke na Braču
Dobra ilustracija problema koje bi Zakon trebao riješiti svakako je aktualna priča o pravom ratu koji se vodi oko rasvjete u Nerežišću na otoku Braču. Ondje su lokalne vlasti na ulicama postavile LED rasvjetu koja je reklamirana kao ekološka, jer je štedljiva u smislu potrošnje električne energije.
No, protiv nje zaratila je Smilja Boban, lokalna onkologinja u mirovini ponajviše jer joj jedna novopostavljena svjetiljka noću kroz prozor svijetli u sobu. Ona upozorava na činjenicu da je hladno, plavičasto svjetlo LED rasvjete noću štetno jer snižava razine melatonina, hormona koji je važan za dobar san i zdravlje. Stoga se svako toliko penje na ljestve kako bi zacrnila lampu – sprejem, bojom ili samoljepivim trakama.
Na suprotnu stranu, u zaštitu projekta rasvjete, stao je načelnik općine Nerežišće Svemir Obilinović koji je čak mijenjao prostorni plan kako bi svjetiljka ostala jer je i Ministarstvo zaštite okoliša tražilo njezino uklanjanje. On se pak svako toliko penje na ljestve kako bi skinuo boju i naljepnice.
Dobro dorađen Zakon mogao bi lako spriječiti ovaj i slične moguće ratove. Među ostalim, on bi jasno regulirao da rasvjetno tijelo na ulici ne smije imati više od 3.000 kelvina, što znači da svjetlo ne bi smjelo biti previše plavo i hladno. Također, on bi odredio da rasvjeta treba biti usmjerena prema dolje, da ne smije svijetliti prema nebu. Itd.
Rast svjetlosnog onečišćenja u svijetu
Prije svega važno je istaknuti da svjetlosno onečišćenje u svijetu ubrzano raste.
„Prema podacima koje je prikupio satelit Suomi NPP ono je od 2012. do 2016. raslo stopom od oko 2,2% godišnje. Pritom treba znati da u tu statistiku nije uračunato plavo svjetlo koje posljednjih godina postaje sve popularnije zbog ubrzane zamjene starijih svjetiljki LED žaruljama koje su energetski štedljvije. Dakle, sa sigurnošću možemo reći da je stopa rasta onečišćenja značajno veća od 2,2%. To se ne čini kao puno, no za 10 godina to znači porast veći od 22%“, poručuje Štromar.
Štedljiva, ali ne i ekološka LED rasvjeta
Moderna LED rasvjeta je štedljiva, no ekonomska ušteda nije jedini bitan aspekt za očuvanje okoliša. LED ima veliku emisiju u plavom dijelu spektra vidljivog svjetla koji se puno više raspršuje u atmosferi od crvenog (to je, inače, razlog zbog kojeg je nebo plavo). On više inhibira stvaranje melatonina, šteti sigurnosti u prometu u lošim vremenskim uvjetima za magle ili kiše itd.
Boja svjetlosti označava se u Kelvinima – veća vrijednost znači višu temperaturu, a time i plaviju, hladniju boju. U kućama se najčešće koriste LED svjetiljke od 2.700 K, što je topla bijela boja koja odgovara boji svjetla svjetiljke sa žarnom niti. Međutim, u cestovnoj rasvjeti inzistira se na 4.000 K pa i više, a argument je ušteda. Pritom se ne razmišlja o efektu ‘plavog zida’ koji se stvara u noćima kada je magla te zašto su najbolje maglenke žute ili amber boje.
Brz razvoj LED tehnologije omogućava da se svake godine ostvari sve veća efikasnost svjetiljki, odnosno iskoristivost električne energije. Za očekivati je stoga da bi rasvjetari kroz nekoliko godina mogli početi nuditi još efikasniju vanjsku LED rasvjetu koja bi mogla biti ekološki prihvatljivija. Naime, u svijetu je već sada aktualan treći krug zamjene svjetiljki u kojem se plavi LED zamjenjuje svjetiljkama do 3.000 K ili niže. Jedan od takvih predvodnika je grad Chicago. No kod nas je trenutno u punom zamahu zamjena žućkaste natrijeve rasvjete plavim i neekološkim LED-icama. To pak znači da bismo kroz nekoliko godina mogli očekivati novi krug zamjene koji se u svijetu već zbiva. U najboljem slučaju, takav bi obrat bio nepotrebno rasipanje novca. U najgorem, ekološka šteta koju bi bilo teško sanirati.
