Kaže stara istrijanska: "Jedino tovar i palun ne ganbjivaju pensir" . Generalni direktor Riviere Poreč Veljko Ostojić nije ni jedno ni drugo, pa mi je neki dan priznao da je okoliš i pogled na obnovljenu porečku vilu Polesini (u vlasništvu te firme) puno ljepši nego što bi bio da su uz puteljak prema njoj ostali neki veliki stari borovi, ili cedrovi, nije bitno.
Naime, znajući za moju zelenu žicu Ostojić mi se prije nekih godinu dana požalio da konzervatori, kojima je Riviera prilikom obnove vile platila arheološka istraživanja oko nje, žele pritom srušiti lijepa velika stabla. Odvratih mu tada da su, po meni, stabla došla bit prevelika i da će biti bolje da ih otpile i poslije istraživanja urede cvjetnjak.
Arheološko kopanje zemlje i stijena donijelo je "nula bodova", ništa bitnoga nisu našli, ali "arheološko" rušenje stabala je vili dalo zraka i nekoliko estetskih poena.
Sjetih se te anegdotice neki dan gledajući, s Ostojićem, ooogromni cedar usred ostataka staro rimskoga hrama, odmah u susjedstvu spomenute vile.
Kako god okreneš, baš tamo mu nije mjesto. Istina, prije 20-ak godina nisam, kao gradski reporter, mislio tako i lijepo sam se bio porječkao s dragim mi prijateljem i znanstvenikom Ivicom Matejčićem. On je tada došao u Poreč za direktora Muzeja. Na mjestu Parka Matije Gupca, u srcu starog grada, predlagao je da se posiječe dio borova i ostalih stabala te vrate kuće, čak palače, porušene u savezničkim bombardiranjima Poreča u Drugom svjetskom ratu.
Bijah zelen i zeleni protivnik uništavanja zelenila, ali Matejčić mi je malo promijenio boju i pensir.
"Prodan, di si vidio da je u starogradskim jezgrame šuma? Da nije bilo bombardiranja, svi ovi parkovi u starom gradu bi bili stambeni kvartovi. Šuma nije primjerena takvoj urbanoj cjelini kao što je stari Poreč", reče on. Popustio sam za pola a neka ipak pola parka sa stablima ostane dječje igralište, neka to bude dječja sreća u rušilačkoj nesreći.
Nažalost, ideja da se u parku oko dijela Trga Matije Gupca izgrade replike bivših palača i tako nekoć glavnom porečkom trgu vrati dio smisla i sjaja nije ostvarena. Nešto su veće šanse da cedar iz antičkog hrama bude u dogledno vrijeme uklonjen. Elena Uljančić Vekić, današnja direktorica Muzeja, koji je vlasnik ove spomeničke čestice, nije baš sklona rezanju stabala, ali slaže se da je ovo preveliko.
Namjera im je da u okviru obnove muzejske zgrade, palače Sinčić u Decumanusu, zbog čega je muzej već godinama zatvoren, provedu i arheološka istraživanja u ovom hramu te u njemu urede lapidarij porečke starorimske ostavštine. Za kopanje trebat će svakako otkopati stablo.
Za početak mogli bi ga otpiliti. Kao i izvjestan broj borova u starom gradu i na rivi. Forši će mi ki reć da san tovar ča tako pensan o pinjima u staren gradu, ča je vajk bolje nego da mi reču da san palun.

Goran Prodan, Glas Istre