Da se Istrani skijaju već dugi niz godina općepoznata je stvar, no malo tko zna da se ovog prosinca u stvari slavi jedan vrlo važan jubilej, a to je 50 godina od organiziranog odlaska Istrana na skijanje, kao jedna vrsta aktivnog odmora radnika. Priča o prvim odlascima Istrana na skijanje ispričao nam je Radovan Kirin iz Pule, dugogodišnji trener atletike, nastavnik i počasni član Hrvatskog Zbora učitelja i trenera sportova na snijegu.

– Tog prosinca davne 1966. godine organizirano smo krenuli na Ortnek i Velike Bloke u Sloveniju i tada su bili prvi počeci organiziranog odlaska naših istrijana na zimske radosti. Zatim smo krenuli na Kranjsku Goru i druga mala skijališta u Sloveniji, a potom na talijanski kronplatz, priča nam Kirin.

Učiteljski ispit položio 1957. godine

Godine 1957. je Hrvatski skijaški savez u Kranjskoj Gori organizirao tečaj za učitelje skijanja, a ispit je tada položio i Umažanin Damir Steka.

– Seminare smo odrađivali na Bjelolasici i na Platku, nakon čega su se isti počeli održavati na slovenskim i talijanskim skijalištima. Svake se tri godine licenca trebala produžiti, prisjeća se ovaj dugogodišnji učitelj tjelesnog odgoja i osnivač raznih sportskih aktivnosti, klubova i udruga na ovom području.

Obzirom da je bio zaposlen u umaškoj Osnovnoj školi Marije i Line, tadašnjem je ravnatelju Josipu Mihoviloviću predložio da učenike za vrijeme zimskih praznika, radi raznovrsnosti aktivnosti i zdravlja, odvedu na slovensko skijalište Črni Vrh. Želja mu je bila da se djeca upoznaju sa jednom novom vrstom aktivnosti tada nedovoljno poznatom u Istri. Tako su po prvi puta početkom šezdesetih godina tri autobusa učenika petog i šestog razreda krenula na skijanje. U Sloveniji su iznajmili skijašku opremu, iako je u ono vrijeme nije bilo u izobilju. S druge strane, oprema se posuđivala i od poznanika, ljudi su se snalazili, bilo je to razdoblje velikih želja i entuzijazma, a malih mogućnosti. Na tom izletu dio učenika je skijao, neki su sanjkali, a ostali uživali u svježem zraku na visokoj nadmorskoj visini, priča nam Šteka.

– Nisu sva djeca skijala niti pokazala sklonost ka tom sportu.  Zainteresirane sam podučio osnovama aktivnosti na snijegu, a započeli smo sa hodanjem, okretanjem i slično. S vremenom se skijanje kod Umažana intenziviralo. Godine 1976., kada sam počeo raditi u bujskoj srednjoj školi, obišli smo dosta slovenskih i talijanskih skijališta. To su bili prvenstveno jednodnevni, trodnevni i sedmodnevni izleti u koje su se uključivali oni učenici koji su pokazivali želju i volju za učenjem ovog sporta. Autobusi su bili jeftini, dobili smo i razne popuste na skijalištima za ski-pass i opremu, mnogi su nam izlazili u susret.

Fićom 1960. odlazili na Platak

U tom razdoblju, godine 1977./1978., Umažani su na Sviščakima u Sloveniji organizirali prvo prvenstvo Bujštine u skijanju za sve kategorije, što im je pričinilo veliku radost.

– Skijanje si ne može svatko priuštiti, unatoč tome što je ovajk sport veoma značajan za zdravlje, a po mom je mišljenju upravo zdravlje na prvom mjestu, uz druženje i zadovoljstvo. Moram istaknuti da su naši ljudi od samih početaka veoma dobro reagirali na našu inicijativu i pokazali veliku zainteresiranost za boravak na visini i u drugačijim uvjetima nego na moru. Tradicija odlaska na skijanje se održava i dan danas velikom aktivnošću ski kluba Umag i njezinih mnogobrojnih članova, zaljubljenika u ovaj sport, kaže Šteka.

Jedan od najstarijih istarskih učitelja skijanja koji je još uvijek aktivan, kineziolog i donedavni predsjednik Zbora učitelja i trenera skijanja Istre, 76.-godišnji Porečan Mario Paljar. Spada u grupu nekolicine najzaslužnijih za pokretanje skijanja kao omiljene rekreacije među Porečanima. Paljar, iako u mirovini, ne miruje, pa i dalje je predsjednik Upravnog odbora Skijaškog učilišta Hrvatske. I ne misli prestati skijati. Prisjetio se kako je tekao razvoj skijanja kao rekreativnog sporta u Istri.

– Šezdesetih godina prošlog stoljeća znali smo u 6 ujutro krenuti na Platak i vraćati se kasno u noć – samo da nas nitko ne vidi sa skijama na autu. Jer tada bi nas svi zafrkavali. Išao sam s nastavnicima i profesorima iz Pule, gdje sam onomad živio i radio. Zatim sam 1968. godine došao u Poreč kao sezonac, tada student Fakulteta za fizičku kulturu u Ljubljani. Radio sam u ondašnjoj turističkoj tvrtki Anita u Vrsaru (danas Maistra op. a.), gdje sam dobio stalan posao i ostao 30 godina u odjelu sporta, zabave i animacije, ispričao je Paljar.

Sindikat je plaćao pola troškova

U ono vrijeme sindikat je plaćao pola troškova, pa su počeli voditi radnike na snijeg radi psiho-fizičkog odmora nakon sezone i promjene klime.

– Svi su vodili djecu i tako je na Poreštini sve krenulo. Turističke tvrtke Riviera i Anita najprije su vodile na skijanje u Delnice, gdje smo ih mi učili skijati. S vremenom je ljudi bilo sve više i morali smo angažirati vanjske suradnike, jer učitelja nije bilo dovoljno, veli Paljar.

Procvat skijanja dogodio se 1986. godine kada su se Anita, Riviera i Plava laguna udružile u ondašnji SOUR. Radnike su na snijeg vodili najčešće u Sloveniju, jer je bila najbliža. Paljar se prisjeća kako bi s brojnim autobusima zauzeli sve hotele na Bledu, u Kranjskoj gori, Rogli, Bohinju… Do 1990. na taj se način na skijanje išlo zaista masovno. S obzirom da se ovaj projekt animacije zaposlenika pokazao odličnim, tim su tragom krenuli i drugi istarski gradovi. Kako je rasla potreba za učiteljima skijanja, tako se počelo osposobljavati nove ljude, najčešće iz redova radnika turističkih firmi koji su pokazali afinitet. Paljar se prisjetio 1982. kada se oformila udruga ZUTS Istra, čije se sjedište iz Pule četiri godine kasnije preseljeno u Poreč. Od tada je Paljar stalno bio tajnik ili predsjednik.

– I danas organizirani odlazak na skijanje lijepo funkcionira. Ulogu organizatora preuzeli su ski klubovi po gradovima koji Istrane putem agencija vode u inozemstvo. U tome smo mnogi sudjelovali a lijepo je što danas skijaju cijele obitelji, i roditelji i djeca. U 50 godina uspjeli smo kod naših sugrađana probuditi interes za skijanjem, planinama i snijegom i u tome je naš uspjeh, zaključio je Paljar.

Prvi istarski međunarodni instruktor

Prvi istarski instruktor skijanja s međunarodnom profesionalnom ISIA licencom dobivenom među prvima u Hrvatskoj još 1980. godine dugogodišnji je učitelj skijanja, profesor tjelesne kulture Zvonimir Blažević koji se u Pazin doselio 1961. iz Osijeka. Sa sportskim se skijanjem Blažević susreo vrlo rano, tijekom pohađanja Srednje fiskulturne škole u Zemunu (1957.-1961.) u sklopu koje su za vrijeme zimskih praznika pohađali tečajeve skijanja na snijegu na gorju Kopaonik u Srbiji. Odlično je svladao program, pa je već u siječnju 1960. godine dobio status učitelja skijanja na snijegu. Ispit za učitelja ponovno je položio 1966. godine, u vrijeme kada mu se rodio sin Siniša po čemu se događaja posebno sjeća, u Kranjskoj Gori kao student zagrebačkog Državnog instituta fiskulture (DIF, kasnije Kineziološki fakultet). Na doškolovanju u Ljubljani ponovno polazi tečajeve skijanja, a daljnjih edukacija nije se odrekao ni u desetljećima koja su slijedila.

– Već od 1964. godine vodio sam osnovnoškolce na sanjkanje i slične vratolomije na snijegu u okolici Pazina. Idućih godina kao Školsko sportsko društvo “Mladost” nabavljamo deset kompleta skijaške opreme (skije, štapovi, kožne skijaške cipele i saonice), pa u siječnju 1969. putujemo u Delnice gdje tjedan dana uživamo na snijegu. Otada redovito vodim školu skijanja pod nazivom “Zvon”, simbolično od imena Zvonimir, a bila je to prva škola skijanja takvog profila u Istri. Organizirao sam kompletnu paket uslugu klijentima od prijevoza, smještaja i škole skijanja, kaže Blažević.

Istra imala 123 učitelja skijanja

S mladima smo znali sudjelovati na natjecanjima na području Istre, Gorskog Kotara i Like, a u više navrata osvajali pobjednička mjesta. Tada je u Hrvatskoj bilo tek nekoliko manjih skijališta, a pojam je bila Slovenija. I kad god smo mogli, išli smo u Kranjsku Goru i ostala slovenska skijališta, dok se u inozemstvo počelo odlaziti tek krajem 70-ih, kaže Blažević, danas član Hrvatskog zbora učitelja i trenera sportova na snijegu koji je lani dobio naslov počasnog člana. Blažević je reorganizacijom HZUTS-a sudjelovao prvo 1981. godine u osnivanju riječke podružnice, a zatim 1982. u osnivanju ZUTS-a Istra. Uslijedilo je organiziranje odmora i rekreacije radnika velikih istarskih poduzeća (primjerice Pazinka, Plava laguna, Riviera…) i njihovih obitelji na snijegu za što su angažirani nastavnici tjelesnog odgoja, iskusniji skijaši i drugi.

– U to smo vrijeme godišnje imali i do 10 tisuća korisnika programa iz čitave Istre i ostvarili smo izuzetne rezultate u popularizaciji skijanja na snijegu, kaže Blažević dodajući da to ne bi uspjeli ostvariti bez pomoći ekipe iz HZUTS-a. Omasovljivanju skijanja prethodila je edukacija voditelja škole skijanja i aktivnosti na snijegu (prvi je seminar ZUTS Istra održan u slovenskom Bovecu krajem 1984. godine) uz suglasnost HZUTS-a.

– U arhivi ZUTS Istra iz 1986. zabilježeni su sljedeći podaci o voditeljima, pripravnicima i učiteljima: Uljanik Pula 31 osoba, Aktiv nastavnika tjelesnog odgoja Pula 24 osobe, Aktiv Poreč 43 osobe, Aktiv Umag 9 osoba, Aktiv Rovinj 7 osoba, Aktiv Pazin 8 osoba i Buzet 1, dakle ukupno 123 licenciranih učitelja, kaže Blažević dodajući da je s Pazinštine osamdesetih godina na snijeg odlazilo dvije do tri tisuće skijaša (ili bordera) što je, s obzirom na broj stanovnika, značajan postotak.

Bibi, Lele, Balerina

U Puli je prvi organizirani odlazak na skijanje vezan uz velika poduzeća poput Uljanika, Istre, Arenaturista… Učitelji skijanja su vodili radnike Uljanika uglavnom u Sloveniju, a potom i u Italiju. Lucijan Sinković, Daniel Krelja – Lele, Mirko Juričić – Bibi, Goran Vrbanac, Branko Glišić, Radovan Kirin, Dario Marchi, Ivica Čuturilo, Alesio Biletić, Franko Butković – Balerina, Marčelo Fabris samo su neki od učitelja skijanja koji unatoč svojim godinama i dalje vode grupe učenika. Valja istaknuti i Dragu Ugrina iz Rovinja, Silvana Renka, Marjana Široku, Dubravka Grgića iz Umaga i mnoge druge. Istra danas broji više od 100 učitelja skijanja.

(Glas Istre: Tanja KOCIJANČIĆ, Tea GRGIĆ, Anđelo DAGOSTIN i Cristian Bruno GALIĆ)