Stanovnici dijela Ulice Kate Pejnović u Novom naselju ne gledaju blagonaklono na mogućnost da na parceli tik do njihovog niza kuća jednoga dana nikne poslovno-stambena zgrada s prizemljem i katom, maksimalne visine devet metara. To će, po svemu sudeći, biti dopušteno novim detaljnim planom uređenja ovog dijela Poreča, koji lokalne vlasti upravo donose. Ta je zgrada na istoj parceli planirana još uvijek važećim planom iz 1992., ali je u njemu ucrtana dalje od obiteljskih kuća. Sporno zemljište sada je livada s nekoliko borova i zasađenih mladica, nalazi se uz Ulicu Somogy, glavnu prometnicu kroz naselje, i u privatnom je vlasništvu Porečanke koja tamo ne stanuje. Stanari Kate Pejnović ga unatoč tome godinama koriste kao okućnicu. Plan iz 1992. omogućavao im je da formiraju okućnice otkupom kvadrata od vlasnice, no to nisu učinili.
U javnoj raspravi o novom DPU-u neki od njih tražili su brisanje mogućnosti gradnje i prenamjenu parcele u zelenu površinu. Upozorili su da će im zbog nepovoljne visinske razlike buduća zgrada oduzimati sunčevo svjetlo, a bude li pretežno poslovna, narušiti mir te im općenito ugroziti kvalitetu življenja.
Vlasnica sporne parcele tražila je pak da zgrada ostane, i bude mješovite namjene, što su urbanisti prihvatili. Kao kompromis sa zahtjevima stanara Kate Pejnović, buduća zgrada je odmaknuta još nekoliko metara od njihovih kuća te je u plan ucrtana pješačka staza širine tri metra. Time su kuće u Ulici Kate Pejnović dobile prilaz sa stražnje strane, što u prvoj verziji novog plana nisu imale. Ipak, razmak je i dalje prilično mali – ukupno osam metara, pa ne čudi da pojedini stanovnici kompromisom nisu zadovoljni. Kada već nisu dobili zelenu površinu, nastoje bar zadržati rješenje iz starog plana, koji buduću zgradu smješta najdalje od njihovih kuća, a uz samu glavnu prometnicu.
Na pitanje zašto takvo rješenje nije ušlo u konačni prijedlog novog DPU-a, šef gradskog urbanističkog odjela Damir Hrvatin odgovara da to ne dopuštaju planovi višeg reda. Južni, od kuća najudaljeniji dio parcele, nezgodno ulazi u koridor glavne prometnice kroz Novo naselje pa se zgradu tamo više ne smije planirati. Ipak, još uvijek ima prostora za njeno odmicanje od obiteljskih kuća, a Hrvatin veli da je riječ o pukoj tehničkoj izmjeni koju stanari još uvijek mogu tražiti. Pitanje je samo kada i kako jer je javna rasprava završila, a veći dio prijedloga građana uvršten u konačnu verziju plana koju upravo pregledavaju u ministarstvima i nekoliko institucija.
U sadašnjoj, odmakloj fazi izrade, plan se može mijenjati na samo još jednoj postaji – ako pri donošenju DPU-a na Gradskom vijeću netko od vijećnika izmjenu zatraži amandmanom. Gradske vlasti još uvijek mogu izbrisati gradnju, a parcelu planirati kao zelenu površinu, iako je vlasnica tražila drukčije. No, takav scenarij značio bi i ponavljanje javne rasprave.
– Nitko, pa ni Gradsko vijeće, nema pravo bitnije mijenjati plan koji je jednom prošao javnu raspravu, veli Hrvatin.
Je li uopće legitimno tražiti ovakvu intervenciju u plan, na tuđem zemljištu?
– Posve je legitimno da susjedi traže da prostor ostane kakav je sad. Napokon, navikli su na zelenilo oko svojih kuća i imaju pravo tražiti prenamjenu parcele, kaže Hrvatin. No, to ne znači da će na kraju zelenilo i dobiti, naročito ako vlasnica traži drukčije planiranje, koje otprije postoji u planskim dokumentima.
Kako Grad odlučuje u ovakvim slučajevima suprotstavljenih prava i interesa?
– Ako netko od vijećnika doista amandmanom zatraži brisanje gradnje, mišljenje će o tome dati i gradonačelnik i poglavarstvo i gradski odjel za prostorno planiranje. Mi ćemo se, kao struka, rukovoditi ponajprije činjenicom da je gradnja ovdje planirana još od 1992., veli Hrvatin. Zabrana gradnje, dopuštene već 17 godina, u priličnoj bi mjeri oštetila vlasnicu parcele.
Što preostaje stanovnicima Kate Pejnović? Jedno od rješenja je kupiti teren. Nisu nepoznati slučajevi da oni dubljeg džepa naprosto kupe susjednu parcelu ako u neposrednoj okolini ne žele građevinu koja se na njoj planira. Većina građana za takve luksuze ipak nema novca pa su razvijenija zapadna društva pronašla elegantne mehanizme udruživanja. Kada je teren vaš, čini se ispravnije tražiti njegovu prenamjenu.
Druga mogućnost je putem gradskih vijećnika izboriti pomicanje zgrade još nekoliko metara južnije. Treća je ustrajati na brisanju gradnje i prenamjeni parcele, također putem gradskih vijećnika, no takvo što, čini se, nema previše šansi za prođu.

Martina Dodić, Glas Istre

Borba za šumu ili vlastito dvorište?

Ekološka udruga Zelena Istra je redakciji Glasa Istre dopisom predstavila ovaj slučaj kao borbu porečkih građana za spas Bakine šumice, kojoj prijeti gradnja poslovnog mastodonta. Takav su dojam vjerojatno stekli kada je slučaj prijavljen Zelenom telefonu. No, iako na spornoj parceli doista raste nekoliko crnogoričnih stabala, sasvim je sigurno da ona ne spada u Bakinu šumicu. Od tog je vrijednog krajobraza udaljena najmanje 150 metara, što nam je potvrdio i Damir Hrvatin, dodavši da nema govora o devastaciji Bakine šumice.
U ovom je slučaju jasno da inicijativa pojedinih građana nije usmjerena na očuvanje ove šume, već zelenila oko vlastitih kuća, na tuđoj parceli. Nije nevažna ni činjenica da je gradnja ovdje dopuštena već 17 godina. Koliko god da su zahtjevi stanara Kate Pejnović opravdani, ne može ih se opisati kao borbu za javni interes.