Povodom Dana invalida

Istražile smo….. saznale smo …..apeliramo na građane i gradske vlasti…

Započnimo s parkirnim mjestima za osobe s posebnom potrebom. Prije svega, parkirnih mjesta ima premalo, a k tome ih koriste i osobe koje nisu invalidi. Ta parkirna mjesta ne nalaze se ispred, za invalide, važnih objekata i smještena su na neprimjerenim mjestima, gdje postoji velika mogućnost da dođe do nesreće. Drugi problem predstavljaju ulazi u javne objekte, koji nisu prilagođeni invalidima. Istaknut ćemo neke: Elektroistra, Istarska i Križevačka banka, Općinski sud, Socijalno i zdravstveno osiguranje, Policija, Gradska vijećnica, Bazilika, te škole.

Problem je i gradski WC, koji nije prilagođen za invalide. Znakovi na ulaznim vratima WC-a samo su nacrtani, pa slijepa osoba ne može opipom dokučiti o čemu se radi, a i sam put do WC-a je prestrm i nema rukohvata. Rukohvati bi se mogli, osim na tom mjestu, postaviti u ulici O. Keršovani (uzbrdica kod gornjeg vrtića), u ulici ispod Benettona, na stepenice kod La Rive, te na stepenice u podvožnjaku kod Bolnice.

Pješački prijelazi nisu dobro istaknuti za slijepe osobe i osobe s kolicima, jer se samo ponegdje osjećaju spustovi, kao primjer ističemo pješački prijelaz ispred cvjećarnice Morena, i kod Lacopa prema Finidi gdje se nalazi videoteka Biba.

Spomenule bi i samu bolnicu, koja na glavnom ulazu nema primjerenu rampu za invalide, a pitamo se kako će neka osoba u kolicima ili majka s kolicima za bebe doći do bolnice? Kroz pothodnik nikako. Jedino im preostaje izložiti se opasnosti prelaska preko ceste koja je krcata automobilima, pogotovo ljeti.

Nogostupi koji su predviđeni za pješake su popunjeni nekakvim znakovima čije se tabele nalaze prenisko na stupovima, te se slijepa osoba može udariti i teško ozlijediti glavu. Poseban problem su automobili koje njihovi vlasnici nemilosrdno parkiraju preko nogostupa, to se odnosi prije svega na cestu koja vodi ispod Benettona i Kandlerovu ulicu, gdje je uvijek mnogo automobilima, što invalidima dosta otežava slobodno kretanje, a pogotovo za vrijeme ovih radova po gradu. Dobro bi bilo da se ozvuče semafori što bi olakšalo slijepim i slabovidnim osobama prelaske preko ceste.

Da bi potpunije sagledale stanje u gradu porazgovarale smo i sa našim sugrađanima, ali nismo puno više saznale. Ono što bi se moglo reći je da građani nisu baš previše upućeni u tu problematiku. Odgovori su se uglavnom temeljili na tome, da bi promjena trebalo biti, ali ne znaju kakve. Svi znamo da problem postoji, ali ne želimo se time opterećivati, jer smatramo da to trebaju riješiti drugi. Našim ponašanjem i nemarom doprinosimo da se invalidi zatvaraju u domove prepušteni miru i samoći, a bol i patnja postaju sve veći.

Htjeli mi to priznati ili ne, invalidi su naša današnjica i imaju pravo na slobodnije kretanje i bolji život, na nama je da im to osiguramo.

Suzana Maksuti i Ljiljana Smrekar, učenice

III. razreda jezične gimnazije SŠ Mate Balote Poreč