(Sanda Adamić,mamboistriano.com) Postoji teorija, postoji praksa. Iako se nadovezuju za istu stvar, često se teorija jako razlikuje od prakse. Kad laik gleda na triatlon prestraši se od pomisli umora i težine koju taj sport iziskuje, no triatloncima, posebice onima koji su zrelije dobi, triatlon predstavlja ljubav k sportskom sazrijevanju.

Triatlonac Roberto Pilar dao nam je uvid svog gledišta na triatlon, kakvi su njegovi treninzi, što je bitno kod priprema te koji su njemu bitni rezultati.

ŠTO JE TRIATLON?

– Prema klasičnoj definiciji radi se o spoju triju sportova i većina ljudi koji se ne bavi triatlonom gledaju plivanje, bicikliranje i trčanje kao zasebne discipline, no treniranje triatlona ne znači da se zasebno trenira plivanje ili trčanje već se time navika tijelo na jedan spoj svih triju disciplina. Postoji veća razlika između trkačih treninga za triatlon i trkači treninga za samo trčanje. To je sport koji uzima puno, ali i daje puno. Tjera osobu da izvlači iz sebe stvari koje su prije bile nepoznanica. Kad se nešto ponavlja svakodnevno, može se izvući način na koji će se to obavljati lakše, odnosno kako se prethodno pripremiti za tu radnju, kako ju kasnije izvesti te kako se pripremiti za naredni dan. Mi triatlonci ne držimo se jednog striktnog rasporeda prehrane već smo se kroz svakodnevne treninge naučili slušati svoje tijelo. Upravo zahvaljujući tim svakodnevnim treninzima uviđa se učinak određene hrane na tijelo i koliko stvarno prehranu treba usmjeriti na način da iz nje tijelo izvuče ono najbolje kako bi se ostvarili najbolji rezultati. Nitko nije spreman tokom čitave godine da otrči ili da otpliva određene dionice. Svakodnevni treninzi iziskuju od čovjeka da svaki dan napravi male pomake.

PRATEĆI TRENERI

– U naravi, u triatlonu dovoljan je jedan trener. Možda malo dulje bavljenje ovim sportom, može iziskivati čovjeka da popravi tehniku u nečemu te će si u tom slučaju u jednom dijelu treniranju uzeti trenera plivanja da mu poboljša tehniku plivanja pa kondicijskog trenera da s njim odradi funkcionalne treninge. U konačnici, jedan je trener koji te prati tokom čitave godine.

TRENINZI

– Većinom smo svi amateri i malo je onih koji se profesionalno bave triatlonom. Najbolji primjer profesionalnog triatlona u Hrvatskoj je Andrej Vištica iz Makarske koji se može svrstati u Top 10 najboljih svjetskih triatlonaca i on zaista može lijepo živjeti od toga. Za nas ostale, to je jedna velika ljubav za koju, ako realno gledamo, i ne treba puno novaca. Kupi se dobra bicikla i dobre patike, priroda postaje dvorana. Naši treninzi su svi na svježem zraku. Imamo sreću to što imamo blizu more koje pet mjeseci možemo koristiti za plivanje i ne moramo odlaziti na bazene. U 90% slučajeva treninzi triatlona se sastoje od tjednih zadataka. Na kraju tjedna šaljemo feedback rezultata svom treneru te nam on priprema trening za sljedeći tjedan. Triatlonci treniraju šest dana u tjednu, te je u većem dijelu slučajeva slobodan ponedjeljak i to iz više psiholoških razloga. Ponedjeljak je prvi radni dan i sve obaveze su nagomilane taj dan. Vikende koristimo za duge i složenije treninge jer si tada jedino možemo priuštiti duže treninge s biciklom u trajanju i više od 5 sati, te si ponedjeljak uzimamo i zbog toga kao dan odmora. Prosječan dan triatlonca se sastoji od regularnog posla od 8 sati, iza čega slijedi ručak te kratak odmor od maksimalno sat vremena, te od 16 sati započinje trening. To je obaveza koja se usadi čovjeku kao posao. Imam svoj tjedni zadatak i moram ga ispuniti, bez obzira mogu li to ili ne mogu. Nikome nije svaki dan isti. Kad bi se prepustili samo svojim osjećajima, vjerojatno ne bi odradili niti polovicu od potrebnih treninga jer nam podsvijest nalaže da to ne možemo. No, imamo trenera koji o tome misli i zna koliko jedna osoba može napraviti u mjesec, dva ili tri. I vrlo je bitno slijediti smjernice koje on zapiše.

OZLJEDE I PSIHA

– Ozljede su česte u triatlonu radi spleta niza stvari. Čovjek se ne čuva, zaboravi se na istrošene patike, manje se isteže, malo je tjelesno potrošeniji jer su tu problemi na poslu uz nesanicu, uglavnom, dogodi se svašta. Među ozljedama nalaze svakodnevna mala istegnuća, mišića, ligamenata, zglobova. To su neke stvari koje jednostavno moraš prihvatiti. Ponekad se samo pojave te uz lagano tinjanje nestaju, a ponekad iziskuju liječenje terapijama. Na većinu od nas psiha najviše djeluje ukoliko se ne može kvalitetno odmoriti i jesti. Tijelo se mora dovoljno prehraniti i odmoriti kako bi imalo pogonsko gorivo za triatlon. Pravi triatlonac se postaje u starijoj dobi jer mladi nemaju toliko strpljenja za to sportsko odrastanje, mikro napretke kada se počinje s 2 km a s vremenom oni postaju 30, gdje se tijelo privikava na ozljede, uspije se razumjeti tijelo kad je potrebna hrana. Ja ne pijem nikakve preparate jer su puni aminokiselinama. Prehrana je ta koja mi daje dovoljno energije. Već ujutro razmišljam što ću jesti za doručak i ručak da bi bio spreman za popodnevni trening. Triatlonci si mogu dozvoliti da jedu sve u velikim količinama.

NAJZNAČAJNIJI USPJESI ZA TRIATLONCE

– Četiri godine vježbam vožnju biciklom. To je dosta iscrpljujući dio i najteže se trenira. Ove godine uspio sam odvoziti 90 km ispod 3 sata što je meni bio najsretniji trenutak mog treniranja triatlona, a ostala postignuća koja su mi najznačajnija je doći do kraja kod svakog natjecanja. Ljudi koji se ne bave triatlonom prvo što me pitaju je koji sam došao. U triatlonu ne postoji koji si došao već jesi li došao do kraja ili ne. Kad dođeš do kraja, budeš ponosan na sebe.

(Sanda Adamić,mamboistriano.com)