Malo opasnosti nije neuobičajeno kada si dva, sasvim normalna tipa odluče dodati adrenalina u život pa si stvore fiksideju da moraju proći Južnu Ameriku motorima. Željko Burić i Renco Kosinožić otišli su početkom siječnja na put od 24 tisuće kilometara i prošli motorima Argentinu, Brazil, Urugvaj, Boliviju i Čile.

Htjeli su provjeriti kakav je to osjećaj voziti se po rubu puta koji se svakog trena može odroniti i povući ih u provaliju duboku kilometar, po poznatoj cesti smrti u Boliviji između La Paza i Coroica, obišli slapove Iguazu, a uobičajene turističke aranžmane zamijenili su spavanjem u vreći, vodili duge konverzacije s ljudima koji govore samo španjolski. Prošli su prijevoj Agua Negra na visini od 4765 metara u Andama, bili su na jezeru Titicaca, te obišli Machu Picchu i Nazca u Peruu, popeli se do ledenjaka Perito Moreno u Patagoniji i spustili se do Ushuaije, najjužnijeg grada na planetu.

A sve to iz – znatiželje. U jednostavnoj su verziji sletjeli u Buenos Aires, napravili krug po Južnoj Americi i nakon dva mjeseca uhvatili avion za Europu i vratili se kući. Smiju se jer je sve dobro prošlo, a upozorenja koja su dobili prije i tijekom puta ukazivala su i da može biti drukčije. Neobrijani tipovi s početka teksta bili su policajci koji su, shvativši da dvojici Istrijana na motorima treba više vremena nego što je to uobičajeno, pošli njima ususret da provjere je li sve u redu. – Oni to tako rade, jave kolegama na drugu stranu granice i ako se ‘najavljeni´ putnik ne pojavi za par sati, žandarmerija kreće u potragu – kaže Željko Burić, Puležan koji je odmorom na motoru zamijenio dizajnersku svakodnevicu. Renco Kosinožić fotograf je koji spaja nekoliko strasti, fotografiju, sport i motociklizam, nerijetko provodeći dane da bi postavio kadar koji mu se sviđa. Renco je prije puta po Južnoj Americi prošao cijelu Route 66 na Harleyju pa je ovo putovanje bilo logičan nastavak. Željko je, kupivši prije desetak godina motor, već napravio manje putovanje po Južnoj Americi te je i njemu putovanje bilo logičan nastavak avantura.

Putovanje čiji je cilj prelazak 24 tisuće kilometara, po pretežno makadamskim cestama, ima svoje zakonitosti. Ako je riječ o ruti po Južnoj Americi, tada treba smisliti i adekvatan način kako prebaciti motor sposoban da izdrži putovanje po planinskim vrhovima na visini od 4000 metara sa 80-oktanskim benzinom.

– Na putu treba pronaći prije svega gorivo, potom hranu, treba imati informacije o servisima gdje se motor može popraviti u slučaju nezgode, treba znati gdje se može kupiti rezervna guma, gdje pronaći smještaj za motor, a tek potom za nas – kaže Renco.

Putem su sreli jako malo njima nalik motociklista, a istu rutu koju su oni prošli izabralo je uistinu samo nekoliko njih.

Riječ je o putovanju makadamom, na velikim visinama i uz obale mora, po temperaturi od +40 pa do nula stupnjeva i snijeg, uz kupnju benzina na zabačenim pumpama, prehranu koja se ponekad sastoji samo od jogurta s benzinske pa do odličnih argentinskih steakova i pastrva od 40 cm na Titicaci.

– Treba procijeniti i koliko ljudi koji nam daju informaciju sami znaju kud su nas poslali – opisuje Željko i prisjeća se situacije u kojoj je pitao dvojicu muškaraca kojim putem treba nastaviti, a oni su mu, iako su stajali jedan do drugog, pokazali suprotne smjerove.

U Južnoj se Americi ne putuje mnogo, barem ne putuje lokalno stanovništvo, zaključuju istarski globetrotteri. Nerijetko su im ljudi davali informacije o asfaltiranim cestama koje to nikada nisu bile, ili su priznavali da nemaju pojma kako izgleda cesta do drugog grada.

Ljudi su tamo opušteni, dobronamjerni i osobito nekritički prema poznavanju cesta u vlastitoj zemlji, može se zaključiti. Netko im je na putu rekao kako je Argentina velika kao 16 europskih država pa je i to vjerojatno razlog zašto lokalno stanovništvo ne putuje. U Argentini su shvatili da ta zemlja, usprkos svojoj veličini, ima samo 300-tinjak kilometara autoceste. U Argentini su prošli Route 40, pojam svim Argentincima neoovisno o tome jesu li motoristi ili ne. Riječ je o nekoliko stotina kilometara dugoj ruti koja počinje u Andama i prolazi kroz Argentinu, a pokraj koje se, na 5200 kilometara udaljenosti, nalaze sva čuda Argentine.

Naposljetku su im glavni izvor korisnih informacija bili lokalni policajci. Oni, i prodavači na benzinskim stanicama, ipak su znali nešto o cestama.

– Gdje god da smo stali i parkirali motore, privlačili smo pozornost. Ljudi su jednostavni, radoznali, prilazili su i počinjali razgovor. Često su na njihovim cestama legendarni Fordovi T modela, a oni su ipak napravljeni prije Drugog svjetskog rata pa kada se pojave dvojica koji imaju radiovezu u kacigama, onda smo im mala egzotika u danu – opisuje Renco

– Poseban je osjećaj ići motorom, puno neposredniji su doživljaji. Najveći trošak je doći motorom do tamo i vratiti se, a ostalo je prilično jeftino, kaže Renco i spominje kako je spavanje u nekoj zabiti, a najčešće je to bio slučaj, koštalo nekoliko eura. Ponekad bi to bila tek soba iznad neke gostionice, rijetko kada motel ali su i završili u motelu u kojem se sobe iznajmljuju na sat. Njihova je pojava izazvala čuđenje vlasnika motela koji nije očekivao da će sobe iznajmljivati stvarnim turistima. Navikli su se na činjenicu da djeca u Južnoj Americi gotovo svagdje počinju rano raditi. U jednom je restoranu šef sale imao tek petnaestak godina, a svi su u restoranu bili djeca, djevojčica je prodavala benzin.

No mora tu biti i splet okolnosti, treba znati jezik, dobro se snalaziti i imati muda, tvrdi Renco, jer nije riječ o putovanju na koje se može krenuti ako nemate petlje. Renco kaže kako su i oni krenuli s predrasudama o Južnoj Americi. "Svi su nam govorili da ćemo imati problema u Boliviji i Kolumbiji, ali nismo bili ni blizu toga iako smo čak nailazili na ploče na kojima putnike upozoravaju na opasnost. Na jednom su nam mjestu policajci rekli da sljedećih 300 km nikome ne stajemo jer ako nas netko pokuša zaustaviti, sigurno su pljačkaši", kaže.

Dodaje da su se najviše brinuli zbog potencijalnog pada s motora, loma noge ili neke druge kosti jer bi to značilo propast puta.

– Naučili smo da se može voziti i po vjetru, danima, danima i da to neće prestati. Ulijetali smo u pješčane oluje – kaže Željko. Dodaje da vjetar nije stajao, a toliko je jak da može prenijeti motor s vozačem na drugu stranu ceste.

– Da smo stali i čekali, još bismo čekali, vjetar ne bi prestao – govori Željko. Naravno, nisu stali. Stisli su gas i nastavili. Do Istre

PRAVILA PUTA

– moraš htjeti to napraviti, imati petlju

– moraš imati dobar enduro motor na kojem se može cijeli dan voziti po lošoj cesti

– moraš prebaciti motor u J. Ameriku

– moraš pronaći špeditera koji će srediti papire i to ponoviti svaki puta kada prelaziš granicu (ukupno oko 3000 eura)

– put mora biti dobro isplaniran iako će se većina planova poremetiti

– treba svake noći pronaći smještaj za motor i za vozača u zemlji bez hotela – šator isključen, vožnja noću preopasna

– cesta loša – obećaje se asfalt a nema ga nigdje

– nema benzina – na svakoj se benzinskoj dopunjuje rezervoar makar je udaljenost od prethodne bila samo pet kilometara