Negdje sam čuo da su Slovenci od 1990-e imali oko 17 referenduma. Za svaku bitnu stvar oni se odlučuju na referendum. Slična je situacija i kod nekih drugih zemalja. Najbitnije je to da se referendum pokreće kod bitnih pitanja, pitanja koja dugoročno utječu na smjer u kojemu će narod ići.

Ovdje u Istri, kao i uostalom u gotovo cijeloj RH, nismo navikli na referendume, zato se dešavaju ova neslaganja oko toga što je zapravo referendum. Zato se i događaju ove krajnosti da se u nekim područjima u jednom trenu registrira rekordan broj izlazaka na referendum, dok se u drugom trenutnku dešava protivljenje raspisivanja referenduma. Te su krajnosti, barem kada je naša županija u pitanju, rezultat upravo toga da nismo naučeni da možemo i moramo birati ono što smatramo da je dobro za nas, dok ranije to nismo mogli. Naime, povijest Istre nas uči da Istrijani nisu gotovo nikada imali mogućnost izbora.

Prije 1000 godina Istrijani su samo htjeli da ih ne napadju divlje horde sa sjevera i istoka koje su pljačkale Istru.

Prije 200 godina Istrijani su samo htjeli da ih se ne prodaje kao robu Mlečanima, Francuzima, Njemcima.

Prije 150 godina Istrijani su samo htjeli da mogu pričati svojim jezikom bilo gdje i bilo kada.

Prije 100 godina Istrijani su samo htjeli imati svoje škole na svom materinjem jeziku.

Prije 50-ak godina Istrijani su samo htjeli biti dio Hrvatske.

Sve je to ostvareno, bez referenduma, zalaganjem i trudom veće ili manje skupine ljudi ali nakon stoljeća čekanja. Sve su to bile želje koje su se odnosile na dugoročni status Istre i Istrijana.

Ovaj zadnji referendum, koji se tiče braka, više se odnosi na osobne stavove pojedinaca odnosno na situacije koje se odnose na živote pojedinaca. Tako ispada da za najvažnije odluke Istrijani kroz povijest nisu mogli izlaziti na referendume, dok za gotovo beznačajne stvari mogu odlučivati putem referenduma.

Zašto je referendum o braku beznačajan? Zato jer je brak ionako previše relativno shvaćen.

Što god da se u zakonu propiše kao brak, sve će ovisiti o tome kako se pojedinci postave prema braku i jedni prema drugima.

I sama intencija da se kao brak zakonski definiraju i istospolne veze otvara pitanja na koja nitko nema odgovor.

Npr. što učiniti ako istospolni brak posvoji dijete i kasnije se rastane? Kome će pripasti dijete?

Kažu neki da će tada kod istospolnih brakova, institucije intenzivnije odlučivati kome će pripasti dijete, odnosno tko može kvalitetnije odgajati dijete. Međutim, kod rastave heteroseksualnih brakova nitko ne spominje intenzivnije uključivanje institucija. Time će heteroseksualni brakovi biti diskriminirani. A to je samo jedno od pitanja bez odgovora.

Zakonsko propisivanje nečega što nema sve odgovore, nije zakonski.

A referendumsko pitanje o osobnim stavovima koji nisu dugoročni možda ipak nije referendumsko. Poglavito ako pogledamo koliko bi Istrijanima život pod Mlečanima, Francuzima, Austrijancima, Talijanima, Nijemcima bio lakši da su prije 50, 100, 150, 500 i 1000 godina mogli izlaziti na referendume oko svojih durogočnih stavova, puno bitnijima od toga što je brak.

Zato ovaj referendum, oko pitanja što je brak za pojedinca, nije pravi referendum.

zzlevak