Proces postupne liberalizacije hrvatskog tržišta nekretnina, koji će, sukladno dogovoru s Europskom unijom, biti dovršen 2009. godine uspostavom potpunog suvereniteta tržišnih zakona, nužan je da bi se pristupilo punopravnom članstvu EU-a. Država će zadržati pravo zaštite određenih državnih vitalnih interesa, ali neće moći sudjelovati u kupoprodajnom postupku raspolažući pravom određivanja tko smije, a tko ne smije kupovati.

Da bi netko kupio, netko mora biti spreman prodati određenu nekretninu i u tom odnosu boja kože, vjerska pripadnost, nacionalnost, državljanstvo ili bilo što drugo ne igraju ulogu. Kinezi su, primjerice, pokupovali gotovo cijelu tršćansku starogradsku jezgru oko Ponterossa, a jednom Tršćaninu koji se jadao zbog propadanja tršćanskog gradskog identiteta uslijed navale »kosookih« predsjednik gradske gospodarske komore kratko je odgovorio: »Gospodine, Kinezi kupuju gotovinom i, vjerujte mi, spasili su nemali broj trgovaca pred bankrotom i samoubojstvom«.

Tršćani su počeli prodavati jer je trgovina s »Jugovićima« propala i grad nije u stanju izdržati toliki broj dućana. Kinezi kupuju jer očito imaju novca i interesa pa, dok je takva situacija, nema politike koja će to preokrenuti.

Kad je riječ o Istri, postavlja se pitanje zašto su ljudi toliko skloni prodaji nekretnina i čime se trenutno trguje po raznim agencijama. S obzirom na živahnost istarskog tržišta izgleda kao da smo svi mi povratnici iz nekog razdoblja blagostanja u kojem je svaki treći ili pak drugi Istranin raspolagao s nekoliko kuća, stanova i nekoliko hektara zemlje. Jasno, nije tako jer svi smo mi povratnici iz jednog socijalističkog (kolektivističkog) sustava koji je, međutim, u fazi raspadanja počeo rasprodaju onog čega je bilo u izobilju, a to je društveno vlasništvo.

U toj fazi sličnoj prvobitnoj akumulaciji kapitala nekolicina se uistinu obogatila: nekima je uspjelo za malo novca kupiti društveni stan i potom ga prodati za deset puta veću cijenu (uz uvjet da su već raspolagali klasičnim krovom nad glavom), drugima je uspjelo preuzeti dio stečenog vlasništva državljana iz država nastalih raspadom Jugoslavije, netko se dobro obogatio upravo posredujući između »Beograđana« i »Europljana« koji su nanjušili novi biznis u ratnom razdoblju. Ima pak onih koji su zahvaljujući politici ušli u društvena poljoprivredna imanja, nešto uložili i potom kupili zemlju za pravu sitnicu.

U biti cijelo razdoblje privatizacije u svim bivšim socijalističkim državama sliči na veliku rasprodaju banaka, poduzeća, zemlje i koječega drugog. Dok ima onog što se može prodati, nekako će taj narod preživjeti, a poslije? Prilika za sklapanje unosnog kupoprodajnog ugovora ima sve manje, rasprodaja je pri kraju i valja očekivati da će se ona završiti prije 2009. godine.

Elio Velan, Glas Istre