Pojam radoholizam (eng. workaholism) skovao je 1971. ministar i psiholog Wayne Oates, koji je opisao radoholizam kao “prisilnu ili nekontroliranu potrebu za neprestanim radom” (Oates, 1971). Neki autori definiraju ga kao ovisnost o radu, drugi ga opisuju kao obrazac ponašanja koji se manifestira u različitim organizacijskim okruženjima ili pak sindrom koji se sastoji od visokog nagona za poslom, velike uključenosti u posao, a zapravo niskog užitka u radu. Sveobuhvatna definicija radoholizma obuhvaća:

• –           osjećaj prisile na rad zbog unutarnjih pritisaka
• –           nametajuće misli o poslu kada osoba ne radi
• –           rad više i duže od onoga što se razumno očekuje od radnika (onoga što je utvrđeno zahtjevima posla ili osnovnim ekonomskim potrebama) unatoč potencijalnim negativnim posljedicama (npr. bračni problemi, zdravstveni problemi i dr.).

Radoholizam nije povezan isključivo s poslom koji se plaća, već se može odnositi i na samostalna zanimanja kao što su sport, glazba, umjetnost i znanost. Ovaj pojam se najčešće koristi za negativan obrazac ponašanja koji je obilježen trošenjem pretjeranog vremena na rad, unutarnjom prisilom na naporan rad i zanemarivanjem obiteljskih i drugih društvenih odnosa.

Ipak, važno je istaknuti da se radoholizam ne smije miješati s jednostavnim provođenjem neumjerenog vremena radeći. Prema jednoj američkoj studiji iz 2016. koja je prikupila podatke iz 20-ak različitih istraživanja, radoholizam i broj radnih tjednih sati samo su umjereno povezani, što zapravo stavlja naglasak na to da treba uzeti u obzir i druge varijable.

Također, treba razlikovati radoholizam od radnog angažmana. Često ćete ćuti od osoba koje puno rade i angažirane su u svom poslu da će za sebe reći da su radoholičari. Međutim, očigledna razlika leži u tome da ti ljudi uživaju u onome što rade, vole svoj posao i motivirani su. Radni angažman možemo definirati kao pozitivno i ispunjavajuće stanje koje je povezano s poslom kojeg osoba obavlja, a pritom je osoba energična i predana poslu. Iako su ponašanja radoholičara i angažiranih radnika slična, budući da u oba slučaja ti pojedinci često rade više i dulje od drugih pojedinaca, istraživanja sugeriraju da postoji nekoliko ključnih razlika između radoholizma i radnog angažmana. Razlike su u:

• motivaciji koja je u pozadini tog prekomjernog rada: radoholičara motivira osjećaj unutarnje prisile, osjećaju da bi “trebali” raditi, žele se osloboditi negativnih misli i emocija;
• emocijama koje prate poslovni angažman: radoholizam je povezan s iskustvom neugodnih emocija poput krivnje, tjeskobe, ljutnje i razočaranja na poslu i kod kuće, dok je radni angažman povezan s iskustvom ugodnih emocija poput veselja, pažnje i samouvjerenosti na poslu i kod kuće;
• posljedicama koji proizlaze iz rada: radoholizam je prvenstveno povezan s negativnim posljedicama poput konflikata između posla i obitelji, stresa na poslu, izgaranja, narušenim zdravljem, nižim radnim učinkom, dok radni angažman dovodi do pozitivnih posljedica poput poboljšanog organizacijskog odnosno radnog učinka, obogaćivanjem posla i obitelji kroz iskustvo ugodnih emocija, zadovoljstva poslom i životom i dr.

4 drivera (pokretača) radoholizma: Motivacijski faktori: Radoholičari se razlikuju od ljudi koji su jednostavno jako angažirani u svom poslu. Ne uživaju u svom poslu; osjećaju se prisiljeni raditi zbog unutarnjih pritisaka. Drugim riječima, rade jer osjećaju da bi trebali raditi ili da se to od njih očekuje. Kognitivni faktori: Radoholičari imaju uporne misli o poslu kada ne rade i teško im je mentalno se odvojiti od posla. Emocionalni faktori: Radoholičari doživljavaju neugodne emocije poput tjeskobe i krivnje kada ne rade. Ponašanje: radoholičari su skloni raditi izvan onoga što njihova organizacija razumno od njih očekuje.

Radoholizam kao ovisnost

Ako ga pokušamo objasniti kroz prizmu ovisnosti, radoholizam možemo svrstati u nesupstancijalne ovisnosti koje karakteriziraju određeni oblici ovisničkog ponašanja prema nekim aktivnostima bez postojanja određene tvari odnosno supstance o kojoj naš organizam može postati ovisan (kao što je to kod alkohola, droga, lijekova). U nesupstancijalne ovisnosti možemo primjerice svrstati ovisnost o ekranima, društvenim mrežama, kocki, u novije vrijeme se javlja i ovisnost o tretmanima ljepote, plastičnim operacijama, online kupovini i dr. Nazivamo ih još nove ili moderne ovisnosti. U podlozi ovisnosti, bilo da se radi o supstancijalnim ili nesupstancijalnima postoji zajednički mehanizam djelovanja. Primjerice, kod ovisnosti o drogi uzimanje droge je ponašanje koje je prisilno, neodgodivo  i tome su podređene sve normalne i svakodnevne aktivnosti. Organizam se navikava na drogu, razvija se tolerancija, potencijalni početni pozitivni učinci (poput euforije, osjećaja smirenosti ili pak energije) se s vremenom smanjuju i iščezavaju, a droga se uzima da se ne bi doživjela apstinencijska kriza. Osoba sve teže socijalno funkcionira, odnosi su narušeni, gubi se interes za bilo što drugo što nije zadovoljenje potrebe za drogom. Postoji, dakle, osjećaj prisile, žudnje odnosno potrebe, zatim zadovoljenje te potrebe i osjećaj ugode, nedostatak kontrole nad uzimanjem droge te generalno smanjeno funkcioniranje i narušeni socijalni odnosi. Kod ovisnosti o radu osoba osjeća unutarnju prisilu, potrebu za radom, zatim radi kako bi zadovoljila tu unutarnju potrebu, ali dugoročno s tim poslom nije zadovoljna, nije produktivna i k tome joj jako pati socijalni život, bračni i obiteljski odnosi su narušeni, također može imati vrlo negativne posljedice po zdravlje te kod prestajanja bavljenja tom aktivnošću osoba doživljava stanje apstinencijske krize jer ne može prestati recimo misliti na posao, nervozna je, razdražljiva i sl. Ovisnost možemo promatrati i kao sredstvo kojim osoba izbjegava suočavanje s nekim neugodnim emocijama i raspoloženjima te suočavanje s nezadovoljstvom u odnosima, svakodnevnim problemima u braku, s financijama i sl. Ovisnost postaje način bijega od realnosti i svakodnevnih situacija koje izazivaju neugodu, a to je vrlo nefunkcionalan i nezdrav način suočavanja.

Zanimljivosti U Japanu se radoholizam smatra ozbiljnim društvenim problemom koji dovodi do rane smrti, često upravo na poslu i taj je fenomen nazvan karōshi. Japanski premijer Keizō Obuchi 2000. godine umro je od moždanog udara kojeg je navodno uzrokovao upravo prekomjerni rad, a 2013. godine pripravnik američke banke u Londonu umro je nakon što je radio 72 sata uzastopno. To su primjeri kako pretjerani rad može dovesti do vrlo ozbiljnih zdravstvenih posljedica pa čak i smrti.

 

Simptomi radoholizma – kako ga prepoznati?

Simptomi ovisnosti o poslu uključuju:

• –           provođenje puno vremena na poslu, u uredu, čak i kada to nije potrebno
• –           gubitak sna radi uključivanja u radne projekte ili radi završavanja poslovnih zadataka
• –           opsjednutost uspjehom na poslu
• –           intenzivan strah od neuspjeha na poslu
• –           paranoidne projekcije vezane uz posao
• –           raspadanje privatnih odnosa zbog posla ili negativan utjecaj posla na kvalitetu odnosa (primjerice s partnerom, djecom, prijateljima)
• –           obrambeni stav prema drugima o svom radu
• –           korištenje posla kao načina izbjegavanja odnosa
• –           korištenje posla kao bijeg od suočavanju s osjećajem krivnje ili depresije
• –           korištenje posla za izbjegavanje suočavanja s krizama poput smrti, razvoda ili financijskih problema

 

Savjeti – kako si pomoći ako imamo problem s radoholizmom?

Smatra se da su u podlozi radoholizma zapravo tjeskoba, nedostat kontrole, nisko samopoštovanje, slabije emocionalne vještine i problemi s intimnošću. Također, radoholičari imaju često problem s delegiranjem radnih zadataka drugima što ima zapravo veze s time da nisu dovoljno asertivni ili izbjegavaju potencijalno odbijanje odnosno neugodne emocije drugih ljudi. Na upitnicima ličnosti uglavnom postižu visoke rezultate na osobinama kao što su neuroticizam, perfekcionizam i savjesnost. Pri rješavanju problema s radoholizmom nije dovoljno samo odmaknuti se od posla, uzeti kraći predah ili godišnji odmor već se treba pozabaviti i uzrocima koji su doveli do razvijanja ovisničkih ponašanja. Generalno ne postoji recept koji će kod svakoga djelovati na jednak način jer trebamo uzeti u obzir osobu sa svim njenim posebnostima te individualno promatrati svaki slučaj, istražiti i osvijestiti što je u pozadini radoholizma. Ipak, postoje neke smjernice koje vam mogu pomoći kada primijetite da vas je posao toliko obuzeo, da remeti vaš privatni život, da ne možete prestati razmišljati o poslu ni kad niste na poslu, da ste pod stresom te pritom niste ni produktivni ni zadovoljni. Evo nekoliko savjeta kako se uhvatiti u koštac s radoholizmom:   

Potražite pomoć. Savjetovanje može pomoći da se energija umjesto na posao usmjeri na odmor i relaksaciju. Otkrijte izvor radoholizma. Je li riječ o tjeskobi, manjku samopouzdanja ili postoji drugi izvor problema. Isplanirajte svoje slobodno vrijeme. U raspored ”ubacite” vježbanje, izlaske u kino i druge aktivnosti za odmor koje ćete doživljavati poput sastanka s klijentima. Ili možda večeru s partnerom. Postavite granice. Odredite si da s posla odlazite primjerice u 17 sati i da posao ostavljate u uredu. Ne nosite posao kući. Naučite podijeliti posao. Postoje i drugi ljudi koji mogu posao odraditi jednako dobro kao i vi. Naučite otpustiti stvari i isključiti potrebu za kontroliranjem svega i svih. Budite asertivni, izražavajte vaše potrebe i tražite pomoć kolega kada ne možete ili ne stignete nešto odraditi sami. Velik dio samoodgovornosti leži u tome da prepoznamo što nam treba, što nas smeta te da to tražimo u svojoj okolini.

 

Dajana Miloš

Psihologinja i muzikoterapeutkinja Zdravog grada Poreč

Izvori: 

https://www.apa.org/science/about/psa/2016/04/workaholism#

https://www.healthline.com/health/addiction/work#expectations

https://www.moj-posao.net/Savjet/69839/Zauzdajte-svoj-radoholizam/46/

https://www.monster.com/career-advice/article/workaholism-5-ways-to-keep-it-in-check-hot-jobs