Pedagoginja, doktorica etnologije, autorica slikovnica za djecu i volonterka Ivona Orlić, zaposlena kao kustosica u Etnografskom muzeju Istre, dobitnica je ovogodišnje nagrade sv. Mauro, koja se povodom proslave gradskog zaštitnika dodjeljuje Porečanima za posebna dostignuća u kulturi i obrazovanju. Ivona je svojim profesionalnim i volonterskim angažmanom, a naročito u radu s djecom, ostavila neizbrisiv trag u svojoj sredini. Nakon dodjele mnogi su u Poreču komentirali da je nagrada otišla zaista u prave ruke. Piše stručne i znanstvene članke za nekoliko časopisa koji se bave etnologijom, sudjelovala je u nizu znanstvenih projekata, uređuje knjige za izdavačku tvrtku Errata corrige, volontira u više udruga koje rade s djecom, predsjednica je Vijeća za nematerijalnu kulturu Istarske županije, članica izvršnog i prosudbenog odbora Smotre narodne glazbe i plesa Istre, bavi se fotografijom…

Utjecaj roditelja

– Sve moje aktivnosti imaju veze s mojim odgojem, s roditeljima koji i sami žive na taj način. Nisu me naučili kopati u vrtu ili loviti ribe. Njihov sustav vrijednost je takav da uvijek još nešto rade van svog redovnog posla – tata Drago je uvijek pisao, a mama Đurđica radila je u Crvenom križu i uvijek volontirala još negdje. Svo troje smo dobrovoljni davatelji. Zato je sve što radim izvan redovnog posla meni normalno, drži Ivona.

Vjeruje da su glavni poticaj za dobivanje nagrade Sv. Mauro bile slikovnice za djecu.

-Za prvu slikovnicu, napisanu prije deset godina, prvi sam put u životu doživjela cenzuru. Djed Mraz je došao u Poreč, nije znao gdje bi ostavio poklone, pa ga je po gradu vodio mali dječak. Priča završava tako što Djed Mraz odluči njemu i svoj porečkoj djeci ostvariti jednu želju. Mališan je rekao da želi novu školu, na što mu je Djed Mraz odgovorio da mu ni on to ne može ispuniti. S obzirom da je Grad Poreč financirao slikovnicu, morala sam preformulirati i napisala sam: „Nema problema, Djed Mraz će ti to omogućiti“. Prošlo je deset godina od slikovnice i Djed Mraz još uvijek nije uspio ispuniti tu želju, istaknula je Ivona.

Djetinjstvo u starom gradu

Priču o Porečanima kad su bili mali, koji prati 16 stvarnih likova, među kojima je i sv. Mauro, Orlić je napisala prije devet godina. Sve je likove smjestila u doba svog djetinjstva, kojeg je provela u porečkom starom gradu.

– Slikovnice su uvijek za roditelje koji će ih pročitati djeci, pa tako zajedno učiti. Jedna moja prijateljica, Porečanka, nikad nije bila na Neptunovom hramu i kad mi je to rekla, bila sam zatečena. Ima ih još koji ne poznaju znamenitosti u svom gradu, što mi je bio poticaj za pisanje slikovnice. K tome, imala sam i potrebu pisati o svom djetinjstvu, ispričala je naša sugovornica.

Zanimljivo je da je magistrirala dok je bila kod kuće na porodiljnom dopustu s dvoje blizanaca. Tema magisterija bila je „Franci Blašković i suvremena konstrukcija istarskog identiteta“.

– To sam radila s puno strasti, baš sam uživala, kazala je i prisjetila se kako je došla do doktorata. Diplomirala je pedagogiju, a onda je u jednom trenutku htjela biti etnologinja. Zatim je diplomirala i na organizaciji kulturnih djelatnosti, gdje je imala predmet etnologiju. U to je vrijeme radila kao referentica za obrazovanje i kulturnu animaciju u porečkom Pučkom otvorenom učilištu, a nakon što je radila kao pedagoginja u osnovnim školama u okolici Poreča i Novigradu.

– Kad sam postala magistrica etnologije dobila sam posao u Etnografskom muzeju, gdje mi je jako lijepo. Ravnateljica mi je omogućila da sama kreiram teme. Onda sam opet ostala trudna s trećim djetetom i bila sam kod kuće tri godine. Pa sam i tada odlučila navečer, umjesto sjediti pred televizorom, svaki dan dva sata pisati. I tako sam pripremila doktorat na temu Istre kroz tri generacije, prisjetila se dobitnica nagrade.

Niz njenih aktivnosti kao da nema kraja.

– Već 20 godina volontiram u porečkom DND-u. Zatim su me iz udruge za izvedbene umjetnosti MOT pitali bih li pomogla, pa sam za njih volontirala kao pedagoginja. Volontiram u i Gradskoj knjižnici Poreč. Jedan od boljih zadataka bio mi je kad su me zamolili da prebacim Mani Gotovac iz Pazina u Poreč, pa smo na kraju završile kod mene doma gdje je probala moju juhu. Rekla je da nikad tako dobru juhu nije jela. Honorarno radim u Umjetničkoj školi Poreč kao pedagoginja i suradnica u nastavi. Do toga mi je jako stalo, jer imam osjećaj da sam povezana sa stvarnošću, veli Orlić koja surađuje sa Zvjezdarnicom. Sada povremeno vodi radionice za djecu u tamošnjem projektu šumskog vrtića za istraživače svemira.

– Volim rad s djecom, jer dobiješ informaciju odmah i sad. Puno je teže raditi u školi, nego u muzeju. Odgovornost je veća, ali i zadovoljstvo je neusporedivo veće, riječi su naše sugovornice.

Ivona se bavi i fotografijom. Imala je grupne i samostalne izložbe diljem Istre, u Rijeci i Trstu. Teme su bile „Mojih godinu dana u Novigradu“, „Suncokreti obični“, „Kiparska škola Montraker“ i „Šterne“.

– Fotografija je bila moja velika strast. Sada radim etnografsku izložbu “Osama” o naseljima u Istri koja imaju do tri stanovnika, reći će Ivona.

Vrijeme s djecom

Budući da ima troje djece, od kojih su blizanci u srednjim školama u Rijeci i Pazinu, a najmlađa kćer učenica je osnovne škole, stvari se mijenjaju.

– U knjizi „Istra kroz tri generacije“ napisala sam i dio o odgoju. Nekad su roditelji više provodili vremena s djecom. Sad možemo reći da to nije bilo kvalitetno, ali sada mi je nemjerljiva ta njihova stalna prisutnost, ljubav i sigurnost da smo tu svi skupa. Djeca su me uvijek trebala, ali možda toga nisam bila svjesna jer sam bila zaokupljena sobom, životom i brojnim obavezama. Sada mi je sve važno – da ih dočekam kada dođu doma, njihova prehrana i sve slobodne aktivnosti na koje ih vozim popodne. Imala sam neopisivu sreću što sam mogla s njima biti doma – s blizancima dvije a s trećim djetetom čak tri godine. Koliko god se moje feminstikinje neće složiti sa mnom, da mogu napustiti posao, isti bih čas ostala doma. Zato sam možda do sada napravila sve što sam napravila, otkrila nam je dobitnica nagrade.

I, za kraj, što još dobitnica nagrade jako voli?

– Volim jako jesti. S prijateljicom idem na radionice u Zdravi grad da naučimo kako manje jesti, ali ide nam teško, zaključila je Ivona Orlić.

Autorica brojnih knjiga

Ivona Orlić je autorica nekoliko knjiga „Slatka Istra u Vižinadi“ o domaćim slasticama, napisana na različitim istarskim govorima, zatim dviju slikovnica za djecu, nastalih u suradnji s Društvom Naša djeca, „Djed Mraz u Poreču“ i „Poznati Porečani kad su bili mali“ te knjige „Istra kroz tri generacije“, što je zapravo njena doktorska disertacija o svakodnevnoj konstrukciji identiteta i turističkog proizvoda.

(Tanja KOCIJANČIĆ, Glas Istre)