Još jedan, za mene novi put, nova cesta… Od Karojbe do Motovuna kroz zelene tunele stabala i raskošne vinograde Rušnjaka, Labinjana, Kolari vodi krajem nekada posebno bogatim lješnjacima, a danas obnovljenim autohtonim istarskim kućama za turističku ponudu. Kraj skriven od pogleda brzih vozača i običnih prolaznika predstavlja svijet za sebe, mali zeleni svijet zaštićen od bure brdom Šublenta i napajan vodom iz potoka Krvar, iz kojeg je jednoć davno, kako legenda kaže, voda potekla krvava zbog bitke koja se tu vodila možda još za vremena Atile. Bilo kako bilo, voda je ponovno zažuborila i razveselila krajolik.

Doista, možemo se pitati kako je ovdje život izgledao nekad, prisjećati se priča o Velom Joži, maštati, sanjati…, a možemo i pitati, pričati s onima koji ovdje žive. Nastavnica hrvatskog jezika u osnovnoj školi u Karojbi prava je sugovornica. Livija Benčić cijeli život živi u Rušnjaku, a trideset i sedam godina poučava hrvatskom jeziku i književnosti djecu ovog kraja. Budući da je ovdje prava rijetkost naići na čovjeka, odmah smo započele razgovor o broju stanovnika nekad i danas. »Bilo ih je nekad 107 ili 127, ne mogu se točno sjetiti«, veli ona, a danas ih u Rušnjaku živi samo osam, od toga dvoje autohtonih. U Kolarima je ostao jedan Kolar s obitelji, a u Labinjanima su pak sve kuće zatvorene i nitko tamo ne živi stalno«, veli ona.

Zanimljivo je bilo primijetiti da se na staru autohtonu istarsku kuću obitelji Benčić naslonila nova, odnosno obnovljena, jednog Šveđanina koji ovdje pronalazi mir, ali i zabavu slušajući tehno glazbu i kupajući se u bazenu pred kućom. Čak je na travnjaku postavio gol i pozornicu za ljetne partyje, prizor poput onih iz klišeiziranih turističkih prospekata, jedan od onih koji ne budi ni malo topline ni ljubavi. Skrećem pogled prema kućici u vrtu gospođe Benčić, ukrašenoj vazama đirana i s koltrinicama na prozorčiću. To je trumbin, kućica u kojoj se nekada kuhala rakija. Da, pomislih, ta kućica i Livijino pripovijedanje vrijede beskrajno jer daju krajoliku miris kuhane rakije, ton muških glasova uz kotliće i duh nekadašnje dobroćudne zajednice…

Nastavljamo razgovor. Rujanska je nedjelja. »Selo je ostalo živo zahvaljujući vikendašima, a i strancima koji su spasili ruševine, ali… meni je ono bilo drago kad je bilo više ljudi… vinograda… oranica… Bilo je puno, puno lješnjaka. Naši su stari živjeli od vinogradarstva i lješnjaka. Gore je prolazio vlak, Parenzana, pa bi zaprežnim kolima noću išli na takozvanu ´mrtvu stanicu´, gdje su imali dogovor s nekim tko bi lješnjake dalje prevozio kamionima. Htjeli su ih, zapravo, prodati po malo višoj cijeni i nešto zaraditi«, spominja se naša gostoljubiva domaćica. Danas lješnjaka više nema jer ih nema tko održavati. Ostali su samo grmići koji na njih podsjećaju, nekoliko nenapuštenih stabala i – priča o skrivenom životu vezanom uz njih.

Zaprežna su kola vukli volovi, zapravo »svaka jača obitelj«, kako pripovijeda Livija, imala je par volova. S vremenom su ih zamijenili traktori. Naša se nastavnica još i danas sa sjetom sjeća njihovih boškarina, njoj tako dragih životinja, njihovih krupnih smeđih očiju. »Bili su tako mirni i poslušni, a samo jednim zamahom repa mogli su srušiti čovjeka. Sjeća se svog Napolija. Nikada ga neće zaboraviti. Sjeća se kako ga je čuvala i čitala knjigu i kako se toliko bila udubila u čitanje te je Napoli otišao u djetelinu. Kaznila ga je udarcem po leđima. A onda je u njegovim očima ugledala suze. Livija ne zna jesu li to stvarno bile suze, ili možda odsjaj, ali od tada više nikada nije udarila ni jednog boškarina. »Bili su to zaista dobri divovi«, zaključuje ona.

A društveni život? Fešte su bile vezane uz svetog Antona i svetog Pangracija, zaštitnika Brkača (budući da su sve ovo uz cestu prema Motovunu zaselci Brkača, a pripadaju općini Motovun), ili, Šan Pangracija, budući da se ovdje dosta govorilo talijanski. Zapravo, preko potoka Krvar govorilo se čakavski, a s ove strane kajkavski. Sad je sve izmiješano. A kako govore učenici u školi u Karojbi?

»Izbjegavaju književni jezik«, tumači nastavnica Livija Benčić. Moram ih tjerati da govore književnim. Naročito kad pišu zadaćnicu pitaju: »A kako se to kaže po hrvatski?«. Puno koriste talijanizme, mada ne znaju talijanski. Inače, škola u Karojbi brojnija je djecom od one u Motovunu. Ima 146 učenika, a u Motovunu 80. No, učenici u Karojbi imaju zaista pravu nastavnicu hrvatskog jezika koja ih doista može razumjeti, jer je i sama imala slične probleme s jezikom dok je sjedila u školskim klupama. Budući da je kući govorila talijanski gotovo da nije razumjela svoju učiteljicu i bilo joj je jako teško formulirati rečenicu. Srećom, učiteljica je znala talijanski, te je mogla pomoći učenicima.

Nastavnica Benčić završila je osnovnu školu u Motovunu. Do nje je svakoga dana hodala po sat vremena samo u jednom pravcu i penjala se na brdo pa spuštala, tako da sad, veli, uopće više ne ide u Motovun. Gimnaziju je pohađala u Pazinu, pa Pedagošku akademiju u Puli. Znala je, i kad je bila mala, da želi biti učiteljica. Imala je kući drvene lutke koje bi poslagala i tumačila im. Drvene lutke već trideset i sedam godina zamjenjuju učenici iz Karojbe i okolice i vjerojatno ne misle o tome da im predaje netko tko ih tako dobro razumije.

Vraćam se putem lješnjaka do vijugave cestice, zahvalna svojoj sugovornici za ovo nježno putovanje u prošlost.

Vesna Fabris, Glas Istre