U vremenu sve ekstremnijih meteoroloških pojava, sve brojnijih i glasnijih (s pravom) zagovarača smanjenja emisije štetnih plinova te sve intenzivnije potrage za alternativnim energentima, tema diplomskog rada mladog inženjera proizvodnje (politehnike) Ivana Ružića iz Kaštelira »Proizvodnja biodizela u Istri« zanimljivo zvuči čak i »politehničkim laicima«.

– Radi se o proizvodnji obnovljivog i biorazgradivog goriva koje se dobiva iz ulja uljane repice, soje, suncokreta i drugih uljarica, te životinjskih masti i recikliranog otpadnog ulja. Njegovim se korištenjem u motorima s unutarnjim sagorijevanjem emisija štetnih plinova smanjuje čak do četrdeset posto, objašnjava Ružić, koji je na politehničkom studiju Visoke tehničke škole u Puli diplomirao krajem prošle godine, pod mentorstvom prof. dr. sc. Darija Matike.

Ideja o takvoj primjeni biljnih ulja vezuje se uz Rudolfa Diesela, koji je još 1900. godine demonstrirao rad dizel motora na ulje kikirikija, ističe on. Od nje se odustalo zbog tada niske cijene nafte, ali je primjena biogoriva silom prilike ponovno postala aktualna.

– Direktiva Europske unije obavezuje članice da do kraja 2010. osiguraju najmanje 5,75 posto udjela biogoriva korištenog u transportu. Hrvatska Vlada je to postavila za nacionalni cilj Uredbom o kakvoći biogoriva, a prvi plan njegovog stavljanja u promet na domaće tržište donosi se za ovu godinu, kaže Ružić.

Najveći proizvođač biodizela je Njemačka s 1,5 milijuna proizvedenih tona u 2005. i s trenutno 1.300 benzinskih stanica na kojima se to gorivo toči. U Hrvatskoj je, pak, prema njegovim saznanjima, zasad u funkciji samo jedan pogon za proizvodnju biodizela, onaj tvrtke Modibit u Ozlju, dok se proizvod na benzinskim stanicama još ne distribuira iako ga, primjerice, koristi trajekt na jednoj liniji. Budući da se biodizel u vozilima može normalno upotrebljavati, jedino motorima izrađenim prije 1997. treba promijeniti pojedine gumene dijelove, u svijetu je njegova primjena uobičajena, na primjer u javnom prijevozu.

– Za početak sam, od ponuđenih varijanti, odabrao proizvodnju dvadeset tisuća tona biodizela godišnje. Pogon takve veličine je u Ozlju, pokazao se profitabilnim i po potrebi se može nadograditi. Za njegovu je gradnju potrebno približno hektar zemljišta, a sama zgrada tvornice se prostire na petstotinjak četvornih metara. Investicija je vrijedna oko šest milijuna eura, no povrat uloženih sredstava je planiran već tijekom sedme godine. Interna stopa rentabilnosti iznosi 21 posto, dok bi ukupni godišnji prihodi bili oko 120 milijuna kuna, rekao je Ružić.

Među argumentima za proizvodnju biodizela u Istri spomenuo je stvaranje novog proizvoda, zbrinjavanje otpadnih ulja i smanjivanje emisije štetnih plinova. Tu su i nova zapošljavanja budući da bi samo u tvornici radilo 26 djelatnika, te oživljavanje poljoprivredne proizvodnje uzgojem uljarica na zapuštenim zemljištima poput onih u dolinama Mirne i Raše, jer su postojeće količine izrazito skromne, a uvoz »stvarno nema smisla«.

– Nema otpadnih voda i materijala koji bi u proizvodnji ugrozili okoliš, a jedini nusprodukt je glicerin koji se koristi u kozmetičkoj industriji i za oplemenjivanje briketa za loženje vatre, naglašava Ružić.

Ideja za temu sinula mu je tijekom predavanja o biomasama i biogorivima, nakon čega je istraživanje nastavio putem interneta. Proizvodnja biodizela je novost u Hrvatskoj, pogotovo Istri, pa je tema bila dovoljno izazovna, ali i prikladna za diplomski rad koji je moguće praktično ostvariti u Istri te koji može poslužiti potencijalnim investitorima pri odlučivanju o opravdanosti i realizaciji programa. Zanimljiv je i trenutak u kojem je rad nastao jer je u općini Kaštelir-Labinci, u kojoj Ružić živi, pokrenuta izmjena Prostornog plan radi proširenja poslovne zone na osnovi projekata potencijalnih ulagača među kojima je jedan za proizvodnju biodizela.

K.Flegar, Glas Istre