Četverogodišnja koncesija na pomorsko dobro istječe iduće godine za više od 70 turističkih naselja, hotela i kampova u Istri. Radi se o plažama koje je turističkim kompleksima na korištenje izdala Istarska županija 2003. godine. Tako i hoće li to biti prilika da se konačno uklone fizičke barijere koje su građanima onemogućavale pristup moru ovisi isključivo o regionalnoj upravi. A u kontekstu ilegalnog ograđivanja pomorskog dobra u posljednje četiri godine u medijima se učestalo spominjalo više od deset turističkih kompleksa koje nalazimo i na popisu koncesionara iz 2003. i koji će se sasvim sigurno i opet nadmetati za vlastiti komad obale.

Za ograđivanje plaža koncesionari ne da nisu imali osnove, već su svjesno kršili Zakon o pomorskom dobru te županijsku Odluku o davanju koncesije. U njoj je pak jasno istaknuto da se morske plaže ne smiju ograđivati. Iznimno, to je moguće samo na temelju prethodne suglasnosti općinskog ili gradskog poglavarstva, a kakvo, saznajemo, na području Istre nitko nije imao. Iz Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka pak saznajemo da zakon doista omogućuje davanje pomorskog dobra na posebnu upotrebu ili gospodarsko korištenje, čime se druge osobe mogu djelomično ili potpuno isključiti od upotrebe ili korištenja. Međutim, za takav oblik koncesije nitko od korisnika nije bio zainteresiran, niti je u zemlji do sada izdana ijedna takva koncesija. Pritom, primjenu zakona ne bi trebalo dovoditi u pitanje ni to što neke ograde uz kampove i hotele građanstvu postojano sprječavaju pristup moru i više desetljeća.

U županijskoj se odluci nalazi i uobičajena odredba da se koncesija nakon isteka roka može produžiti pod uvjetom da ovlaštenik izvrši sve obaveze iz odluke i koncesijskog ugovora. A ako pod obveze, izuzev plaćanja naknade, shvatimo i pridržavanje odluke i ugovora, za veliki broj turističkih kompleksa uopće ne bi bilo sporno kada bi im dogodine sudjelovanje na natječaju bilo uskraćeno. Unatoč tome, nerealno je očekivati da će se to doista i dogoditi. Tim više što iz županijskog Odjela za održivi razvoj čujemo kako zbog takvog ili sličnog razloga do sada nije uskraćena ili oduzeta niti jedna koncesija.

Spomenimo samo eklatantne primjere ograđivanja plaže o kojima se čitalo ovog ljeta. Na prvom je mjestu ograda naturističkog kampa i plaže Koversada koja je, unatoč argumentima za ili protiv izoliranja takve lokacije, uklonjena nalogom inspekcijskog odjela Lučke kapetanije. Na sličan je način »pala« i ograda kampa Stoja u Puli, točnije s jedne strane poluotoka, a koja je godinama služila kao primjer otimačine obale. Unatoč činjenici da postoji svega nekolicina svjetlijih primjera, još je uvijek daleko više plaža koje i dalje egzistiraju kao mjesta za odabrane, a većinu ih nalazimo na području Vrsara i Poreča.

– Slažem se da ne trebaju biti ograde i čvrste prepreke koje će u potpunosti onemogućiti pristup plaži. Ali prostor pod koncesijom treba označiti. Na uređenim su plažama postavljeni tuševi, sanitarije i drugi sadržaji. Nije logično da budu otvorene kao divlje plaže. Činjenica je da ljudi dolaze na uređene plaže, koriste usluge ali ih nisu spremni platiti, smatra Josip Zidarić, pročelnik županijskog Odjela za održivi razvoj.

No, je li i u slučaju naplate baš tako? Podsjetimo na pulsko kupalište Stoja na kojem se do proteklog ljeta naplaćivao ulaz. I unatoč tome, za tako uređeno kupalište postojao je veliki interes domaćih i stranih posjetitelja, a ljeta su na njoj provodile generacije Puljana. S druge strane imamo drastične primjere segregacije kupača, koji su i opet najočitiji na području Poreča. Plaža hotela Parentium, na primjer, namijenjena je isključivo gostima hotela, a njih od običnih smrtnika čuva ograda, ploča s upozorenjem, ali i zaštitar. Doduše, upućeniji tvrde da je riječ samo o psihološkom štosu. No, poruka je i više nego jasna.

Zidarić nam u nastavku iznosi i zanimljiv obrat u cijeloj priči. Prema njegovim riječima, osim što lokalne jedinice imaju mogućnost izdavanja suglasnosti ograđivanju pomorskog dobra, mogu i izabrati žele li preuzeti brigu o nekoj plaži pred potencijalnim koncesionarima.

– Do kraja godine razgovarat ćemo sa svim općinama i gradovima kako bismo utvrdili njihove potrebe javnih plaža. Nakon što se oni izjasne, plaže koje budu prepuštene ići će na natječaj za koncesiju, kaže županijski pročelnik.

Dakle, ukoliko je lokalnoj jedinici stalo na svom području građanima ponuditi što više javnih i otvorenih plaža, čak i na atraktivnim lokacijama, to zaista može i učiniti. No, realni je problem financiranje, a što se u pravilu ogleda i u uređenosti takvih lokacija. Uz to, za jedinice je primamljiviji dio kolača nastao raspodjelom naknade od koncesije sa županijom i državom. Tako bezbolnije rješavaju i dilemu da li ulagati u neku od javnih plaža, ili to prepustiti koncesionaru koji će dodatno napuniti uvijek »žednu« općinsku ili gradsku blagajnu.

Kako problem pristupa moru uz turističke komplekse rješavaju druge zemlje na Sredozemlju upitali smo Jerka Sladoljeva, člana Uprave Europske federacije kamping organizacija. Prema njegovim riječima, sprječavanje prilaza moru doista postoji i među našim susjedima.

– U Italiji postoje plaže u potpunosti ograđene zajedno s kampom. Na taj način gosti kampa slobodno dolaze na plažu koja je dio kampa. Ulaz je moguć jedino uz karticu koju izdaje vlasnik kampa. Kod nas pak postoji dualnost zakona, pa imamo Zakon o kategorizaciji prema kojem se navodi da kamp mora biti ograđen te Zakon o pomorskom dobru koji zabranjuje ograđivanje plaže. Između toga treba naći kompromis, kaže Sladoljev.

Kao jedno od mogućih rješenja navodi francuski model gdje su kampovi u potpunosti ograđeni sa svih strana i u njega ne može ući nitko tko nije gost kampa. No, plaža je otvorena, što znači da kamp sa strane mora biti zatvoren. Tako i gosti između kampa i plaže cirkuliraju na način kao što i inače ulaze u kamp. Jedan od nama bliskijih primjera je plaža kampa Stoja s koje je ljetos uklonjena fizička barijera, a ograda između plaže i kampa postavljena paralelno s konfiguracijom obale. Na tom je tragu i fažanski Bi Village koji je zatvorenog tipa, ali pristup plaži za stanovništvo ipak postoji. Doduše, taj kamp, saznajemo iz Zidarićevog odjela, nema koncesiju nad plažom Bival, ali se o njoj brine o svom trošku pa je i nositelj istaknute plave zastave.

– Istina je, kamp je zatvoren, ima pristup plaži s obale i postoji ograda između plaže, odnosno šetnice i kampa. Međutim, kod nas se specifični problemi s ograđivanjem javljaju općenito kod kampova koji su okruženi naseljem, a na čiju plažu gravitira lokalno stanovništvo. Ipak, i to se da riješiti. Postoji li potreba za ograđivanjem plaže, može se uvesti plastična kartica ili nešto slično, namijenjeno isključivo mjesnom stanovništvu i kojom će oni moći ući na plažu, zaključuje Sladoljev

Z Strahinja, Glas Istre

Banković: Koncesija podrazumijeva i potpuno ili djelomično ograničen pristup

Vladimir Banković, voditelj Odsjeka za pomorstvo, promet i veze u županijskom Odjelu za održivi razvoj, smatra da problem ograđivanja treba promatrati za svaku plažu posebno. Tako bi, prema njemu, trebalo napraviti i razliku između naturističkih i ostalih plaža. Zbog osjetljivosti lokacije, smatra Banković, plaža kampa kakav je Koversada treba biti ograđena s ograničenim pristupom.

– Ljudi moraju razlučiti što je ulaz u kamp, a što ulaz na plažu. U slučajevima gdje se kamp prostire do obale pristup plaži ne može biti kroz ulaz u kamp. Na pomorsko dobro ulazi se s obale. Treba znati i da će, ukoliko se moraju ukloniti ograde s plaža, pasti interes i mogućih koncesionara, a plaže će se devastirati. Moramo poštivati i ekskluzivnost koja ide uz turizam. Gost koji odsjeda u hotelu s četiri zvjezdice ne očekuje da na pripadajućoj plaži boravi s tisućama ljudi. Koncesija podrazumijeva i da se trećim osobama potpuno ili djelomično ograničava pristup. Zato i tražimo da se općine i gradovi prethodno izjasne o vlastitim potrebama javnih plaža, kaže Banković.

Višestruko veća cijena za ograđenu plažu pod naplatom

Izmjenom Uredbe o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru iz 2004. godine početna, odnosno stalna cijena naknade za koncesiju nad plažom po kvadratnom metru obračunavat će se prema površini i turističkom razredu. Na njeno će formiranje ovisiti i radi li se o plaži sa ili bez mogućnosti ograđivanja te hoće li se naplaćivati ulaz. Tako će i razlika godišnje naknade između neograđene i ograđene plaže s naplatom biti višestruka. Na primjer, kvadratni metar javne plaže posljednjeg turističkog razreda bez ograde koštat će koncesionara dvije kune, s ogradom sedam, dok će ograđena plaža pod naplatom vrijediti čak 12 kuna ne računajući promjenjivi dio naknade. Najviši iznos od 50 kuna po kvadratu odnosi se na ograđenu plažu pod naplatom površine do pet tisuća kvadrata u prvom turističkom razredu. Za usporedbu, kvadratni metar plaže pod koncesijom koju je prije tri godine izdala Istarska županija kretao se između 1,81 do 7,68 kuna.