PULA – Drugostupanjska presuda Županijskog suda u Puli, kojom je način na koji je Ivan Jakovčić kupio selo Sveti Juraj proglašen nezakonitim, stigla je u najgorem trenutku za župana – usred skandala s nezakonitom kupnjom potkrovlja u centru Poreča. Dok je u slučaju Svetog Jurja kupoprodaja proglašena nezakonitom jer nije poštovana zakonska odredba koja određuje da se nekretnine jedinica lokalne samouprave mogu prodavati isključivo putem javnog natječaja, u porečkoj kupoprodaji nije poštovan dio 391. članka Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koji nalaže da prilikom natječaja cijena nekretnine mora biti tržišna. S obzirom na to da prilikom kupovine potkrovlja u središtu Poreča cijena nije tržišno određena, zamjenica županijskog državnog odvjetnika Sonja Šipić – koja je u slučaju Svetog Jurja Jakovčiću uspješno dokazala bezakonje – dobiva novu priliku da zaštiti javni interes i zatraži poništenje kupoprodajnog ugovora. Dodatna otežavajuća okolnost vezana za formalni dio prodaje svakako je činjenica što je Grad Poreč svome županu prodavao zajedničke dijelove zgrade iako porečki pravilnik o prodaji nekretnina to izričito zabranjuje.

Kad župan zamoli…

Međutim, iako nezakonitosti iz domene građanskog prava imaju veliku težinu, još su teži prekršaji počinjeni u samom postupku prodaje, a budući da je bezakonje evidentno, prilično je jasno da će glavni sudionici tog spornog posla – Ivan Jakovčić, Vesna Kordić i Josip Maras – javnosti i nadležnim službama vrlo brzo morati odgovoriti na mnoga neugodna pitanja. Kao što smo pisali, cijenu za 66 četvornih metara čiju je kupnju od Grada Poreča zatražio Ivan Jakovčić odredila je u lipnju 2000. godine dvočlana komisija iako je pročelnica Odjela za imovinskopravne poslove Vesna Kordić trebala pribaviti procjenu ovlaštenog sudskog vještaka. Zašto to nije učinila i je li na to utjecala funkcija budućeg kupca? Pripremajući natječaj u listopadu 2002. – dvije i pol godine nakon što je odredila cijenu od 250 eura po metru – Kordić ne revidira tu nimalo tržišnu cijenu, već nastavlja s kršenjem propisa tvrdeći u natječajnoj dokumentaciji da su cijene svih nekretnina određene na temelju tržišnih vrijednosti koje su utvrdili sudski vještaci graditeljske struke. Zbog čega je Kordić napisala neistinu kada je dobro znala da procjene sudskog vještaka za županovu nekretninu nema? Je li na njenu odluku utjecao Ivan Jakovčić budući da je prodaja bez procjene jedino njemu odgovarala? U gradskom spisu koji sadrži dokumentaciju o tom kupoprodajnom poslu nema dokumenata koji bi dokazivali takav utjecaj prije natječaja, ali se iz komunikacije koja je potom uslijedila jasno vidi da je utjecaja definitivno bilo. Naime, u svim ostalim slučajevima prodaje nekretnina Grad Poreč po dovršetku natječaja, u roku od 15 ili 30 dana, sklapa ugovore s pobjednicima na natječaju koji su u roku od 8 dana obvezni platiti dogovorenu cijenu. Pročelnica Kordić u svom pismu tadašnjem gradonačelniku Josipu Marasu objašnjava da je po završetku natječaja u prosincu 2002. godine Ivan Jakovčić zamolio da se ne sklopi ugovor jer nije imao novca. Što to znači?

…a onda i zatraži!

Župan Jakovčić je dakle kontaktirao službenicu Grada Poreča u kojem stranka koju vodi obnaša vlast i zamolio da se u njegovom slučaju ne poštuje redovita procedura po okončanju natječaja jer bi na taj način morao odmah platiti ono što je na natječaju dobio. Mogući motivi za takvu zamolbu isključivo su ekonomski: rezervacija željene nekretnine i beskamatna odgoda plaćanja. Pročelnica Kordić je u tom trenutku morala županu odgovoriti da će, ako odmah ne dođe potpisati ugovor, poništiti natječaj te da će bez obzira što je župan izgubiti položenu jamčevinu – kaparu. O tome zašto to nije učinila i tko je sve na nju osim Jakovčića utjecao Vesna Kordić trenutno nije spremna raspravljati. Na bolovanju je. U srpnju 2004. župan Ivan Jakovčić više ne moli, već zahtijeva. – Gospodin Jakovčić sada traži da se ugovor zaključi kako bi mogao ishoditi uknjižbu i dozvolu za rekonstrukciju, napisala je Kordić Josipu Marasu. Zašto Kordić nije županu poručila da više nema što tražiti, već se nekretnina nanovo treba procijeniti, ponoviti natječaj pa ako pobijedi – neka mu je? Iz arhiva porečke gradske uprave vrlo je jasno da je Kordić temeljem drugih prodaja znala da je cijena od 250 eura po četvornom metru u srpnju 2004. godine uvelike podcijenjena te da njenim zadržavanjem pogoduje županu. Kakva je u svemu uloga Josipa Marasa? On je kao gradonačelnik morao odbiti potpisivanje ugovora te o svemu obavijestiti Poglavarstvo. Budući da to nije učinio, i on je sudionik ovog nedjela. Osim toga, Kordić i Maras morali su prilikom potpisivanja ugovora od Jakovčića zahtijevati da plati zatezne kamate u iznosu od oko 30 tisuća kuna za 21 mjesec čekanja. Zašto to nisu učinili i je li i na tu odluku utjecao Jakovčić?

Poticatelj je jednako kriv

Neki od najcjenjenijih istarskih odvjetnika uvjereni su da je opisana situacija flagrantni primjer zloporabe službenog položaja i ovlasti kao i poticanja na zloporabu službenog položaja i ovlasti. Kazneni zakon Republike Hrvatske u svom 337. članku kaže da službena osoba koja s ciljem da sebi ili drugome pribavi imovinsku korist, iskoristi svoj položaj ili ovlasti, prekorači granice svoje ovlasti ili ne obavi svoju dužnost – riskira zatvor do pet godina. Ukoliko je pribavljena korist znatna (više od 30 tisuća kuna), a počinitelj je postupao s ciljem pribavljanja takve koristi, tada zakon predviđa kaznu do deset godina. Sutkinja Vrhovnog suda RH Ana Garačić u svom stručnom radu »Odnos kaznenog djela zloporabe službenog položaja i ovlasti i primanja mita« objašnjava da službenik na protupravan način iskorištava svoj položaj i čini kazneno djelo ako ne postupa u skladu s potrebama službe i ako propušta učiniti nešto što je po redovnom tijeku stvari dužan učiniti. Upravo se to događalo u Poreču u razdoblju od 2000. do 2004. godine: Vesna Kordić nije činila ono što joj nalaže redovna procedura – nije pribavila procjenu sudskog vještaka, nije inzistirala na sklapanju ugovora, nije revidirala cijenu i nije naplatila zatezne kamate. Zašto? Jer je župan zamolio, a onda i tražio? Upravo ta zamolba i traženje konkretni su primjer poticanja na kršenje zakona. Kazneni zakon u članku 37. jasno propisuje: tko drugoga s namjerom potakne na činjenje kaznenog djela, kaznit će se kao da ga je sam počinio? Vrijedi li to i za Ivana Jakovčića?