Miroslav Bulešić rođen je 13. svibnja. 1920. u Čabrunićima, U župI Svetvinčenat, u Istri. Osnovnu školu polazi u Juršićima, sjemenišnu gimnaziju u Kopru, a teološke studije u Rimu.

Kao svećenik (župnik u Baderni i Kanfanaru, zatim podravnatelj sjemeništa u Pazinu) nesebično i revno pastoralno djeluje, neustrašivo svjedočeći za evanđelje i Isusa Krista u doba organiziranog bezbožničkog progona vjere i Crkve. Ljeti 1947. službeni je pratilac djelitelja sv. Krizme mons. J. Ukmara po istarskim župama. Zbog vjernosti Bogu i odanosti Crkvi, neposredno nakon podjele sv. Krizme, podnio je mučeničku smrt 24. kolovoza 1947. u župnoj kući u Lanišću. Pokopan je u Lanišću, jer vlasti nisu dopustile da se pokopa u Svetvinčentu. Tek je 1958. omogućeno da se, u najvećoj tajnosti, njegovi tjelesni ostatci prenesu na groblje rodne župe, odakle su 2003. godine preneseni u župnu crkvu. Blaženim je proglašen 28. rujna 2013. u Areni u Puli. Danas se relikvije bl. Miroslava čuvaju i časte u glavnome oltaru župne crkve u Svetvinčentu.

Svečano misno slavlje povodom 100. obljetnice rođenja bl. Miroslava Bulešića održat će se u Svetvinčentu, srijedu, 13. svibnja 2020. u 18 sati.

„Neka nam bl. Miroslav izmoli milost oprosta“

Vlč. mr. Ilija Jakovljević: „Neka nam bl. Miroslav izmoli milost oprosta kako bi u našem narodu zavladao napokon suživot i kako bi bolne trenutke povijesti zaliječili klečeći jedni pred drugima moleći oprost i praštajući.“

Povodom 100. obljetnice rođenja bl. Miroslava Bulešića donosimo razgovor s vlč. mr. Ilijom Jakovljevićem, vicepostulatorom u kauzi za njegovo proglašenje svetim.

Obilježavanje 100. godišnjice rođenja bl. Miroslava Bulešića zatiče nas u prilikama pandemije coronavirusa. Blaženi Miroslav nas nadahnjuje i u ovim neobičnim, izazovnim vremenima.

Ova je obljetnica prigoda da se iznova zapitamo zbog čega trebamo častiti bl. Miroslava i zašto je on proglašen blaženim.

Vlč. Jakovljević: Bl. Miroslav Bulešić nije proglašen blaženim samo zato što je podnio mučeništvo. Biti ubijen, nije dovoljno ni za naslov mučenik, a kamoli blaženik ili svetac. Potrebno je puno više od samog darivanja života. Lijepo je papin izaslanik kard. Angelo Amato u svojoj propovijedi prigodom beatifikacije Miroslava Bulešića, u pulskoj Areni, 28. rujna 2013. rekao: „Svetost se ne improvizira. Bl. Miroslav nije samo jedan od brojnog mnoštva u našem narodu koji su bili ubijeni bilo u vrijeme rata ili poslije. On se duhovno pripremao, štoviše on je žudio za mučeništvo, ne u obliku fanatizma, već samo ako ga Bog učini dostojnim.“ Njegovo mučeništvo nije samo „djelo“ njegovih ubojica nego prvotno ostvarenje Božjeg plana s bl. Miroslavom. On je molio, pa tako i živio, da se Bog proslavi u njemu. Njegov život i molitva bili su jedno te isto, tj. nije za jedno molio, a drugo živio kako to mi obično činimo. On je bio spreman dati svoj život za Isusa Krista i u mučeništvu, jer on je sebe kao svećenika uistinu promatrao kao alter Christusa – drugog Krista. Ako si drugi Krist po sakramentu svetoga reda, onda si drugi Krist i po mučeništvu. On je težio k tom idealu i cilju.

            To se ne postiže fantaziranjem, maštanjem kako lakše možda skratiti poteškoće. Nisi izabrao eutanaziju, ali si izabrao ili isprovocirao da budeš ubijen. Bl. Miroslav niti je fantazirao, niti provocirao, već molitvom i svakodnevnim radom na vlastitim nedostatcima nastojao se približiti što više Kristu. Za njega nije bilo dovoljno samo sveto ređenje da kaže ‘ja sam drugi Krist’, on je to živio svakodnevno. Nije se povukao u crkvu, kapelicu i danonoćno klečao i molio, već je obilazio „gradove i sela“, kako se kaže za Isusa, obilazio je svoje župljane i liječio njihove rane prouzrokovane ratom, bio je dobri Samritanac, svakome je bio na usluzi. Nastojao je svaku ljudsku ranu zamotati u „bijeli omot ljubavi“, kako sam kaže. Nikad stvarati još veću ranu, pogotovo ne osudom i mržnjom – to može samo čovjek do kraja prožet Bogom. On s 25 godina piše svoju glasovitu misao: „Moja je osveta oprost!“ Tako mlad, a tako duhovno zreo i odvažan stati pred svakog svjetskog Pilata i dati svoj život za Krista. Znao je reći kako se ne smije izgubiti život uzalud, ali dati ga za Krista, njegovu Crkvu, vjernost papi, to uvijek.

Tko je bio vlč. Miroslav Bulešić, u svom društveno-povijesnom kontekstu, a u perspektivi svojega poslanja?

Vlč. Jakovljević: Bl. Miroslav je bio čovjek molitve. Bez molitve čovjek brzo postane proziran, istroši se te njegove riječi postaju isprazne. U četiri i nešto godine svećeništva propovijedao je na nekoliko mladih misa; bio je mnogim svećenicima duhovni savjetnik. Starije kolega su ga poštivale, cijenile a to se vidi da je postao i tajnik zbora Svećenika sv. Pavla za Istru. Tražili su od njegovog biskupa Radossija da ga pošalje za profesora i podravnatelja sjemeništa u Pazinu. Međutim, bl. Miroslav nije bio disciplinski poglavar, što je bilo po opusu dekreta, već više duhovna vertikala sjemeništa. Nastojao je oko duhovnog života sjemeništarca jer je želio da budući svećenici budu duhovno zrele i kompletne osobe. Nakon njegova mučeništva, odmah su poglavari i sjemeništarci, izrezali njegovu okrvavljenu košulja, koja je bila donesena u sjemenište iz Lanišća, sebi za relikvije. Svećenici odmah pišu u biskupiju u Poreč da im pošalju sličica s likom Miroslava Bulešića da to od njih traži narod. Da se uistinu radilo o duhovnom stupu vjere u Istri svjedoči i činjenica da se je nastojalo sve sačuvati od njegovog mučeništva, krv na zidu u Lanišću, reverenda u kojoj je ubijen, jastuk koji je natopljen krvlju; kao i svi spisi: Duhovni dnevnik, pisma, propovijedi, molitvenik… Kad netko umre na dostojan način se riješimo svega, posebno robe u kojoj je umro. Ovdje je sve sačuvano kao uspomena na najdragocjeniji biser vjere hrvatskog naroda u napaćenoj Istri.

Njegovo je ubojstvo odmah u narodu zasjalo sjajem mučeništva, po čemu se ono razlikovalo od drugih sličnih sudbina, a kojih je u to vrijeme, nažalost, znamo, bilo mnogo?

Vlč. Jakovljević: Da Miroslavovo mučeništvo nije samo u jedno u nizu vidi se po tome što je kult, njegovo štovanje u narodu, započelo odmah nakon ubojstva, kod sprovoda u Lanišću. Ljudi su se utjecali njegovu zagovoru, bez obzira na to što mnogi nisu smjeli poći na grob u Lanišće, a potom u Svetvinčenat gdje se godinama nije smjelo reći gdje počivaju zemni ostatci bl. Miroslava. Vlasti su zabranile da na njegovu grobu u Svetvinčentu bude natpis s imenom i prezimenom, da bude postavljen križ. U medijima su nastojali ocrniti Miroslavov život. Papir trpi i laži i klevete; ali vjernička srca ljudi u Istri su znali pravu istini i za njih je Miroslav bio kompas vjere.

Krv mučenika sjeme je novih kršćana…ovo je mučeništvo potaklo mnoga duhovna zvanja. Vidimo li ponajviše u tome onu autentičnost, koju, ako postoji, nije moguće razumjeti, već ju nadasve prepoznajemo očima vjere?

Vlč. Jakovljević: Mnogim mladićima bl. Miroslav je bio ideal za svećeništvo. Taj uzorni lik sjemeništarca, bogoslova, svećenika potrebno je danas iznova valorizirati kako bi nove generacije duhovni zvanja imale kvalitetan put svetosti. Nitko od nas neće bl. Miroslava kopirati, ali će se mnogi od nas na njemu nadahnjivati. Čitajući njegov Duhovni dnevnik, ispovijest njegove duše, zapravo mi i sami razmišljamo o stanju svoje duše, svog duha, te se nastojimo uzrasti kako kaže sv. Pavao: „do mjere uzrasta punine Kristove“. Bl. Miroslav je izvrsni odgovor na stanje današnjeg duha kod Bogu posvećenih osoba. Ušli smo u fazu samosažaljenje, osjećaja kako nas drugi progoni i proziva te smo zbog toga, navodno, duhovno slabi. Bl. Miroslav nije plakao nad svojim vremenom, doveo se u fazu samosažaljenja, već su mu izvanjske poteškoće bile najveći poticaj da još snažnije prione molitvi, slavlju euharistije i čašćenju Blažene Djevice Marije. Nije su upustio u župni aktivizam na uštrb molitve, već je pronašao balans u radu i molitvi. Nastojao je da njegov rad bude prožet molitvom te svako jačanje tjelesni sila nasuprot duhovni suzbijao je otkrivanjem svojih mana, o kojima tako jasno piše u Duhovnom dnevniku, kako bi na njima mogao poraditi – popraviti se. To je put svetosti, ne hvaliti se svojim uspjesima, nego svojim manama kako bi preko njih postao svetiji. Svetost se postiže na koljenima – molitvi. Bl. Miroslav je izabrao ne put osude, bježanja, suobličavanja svijetu; već put praštanja, suočavanja s poteškoćama i tražeći u tom trenutku što je Božja volja za njega. Osjećao je duboko da Bog sprema na nešto veliko i da morao kao njegov svećenik odgovoriti u poniznosti i s puno ljubavi. Zato njegovo mučeništvo nije samo djelo onih koji su ga ubili. Kako lijepo piše u evanđelju, sve se to dogodilo da se ispune Pisma. Sve se ovo u Miroslavovu životu dogodilo da se ispuni volja Božja. Zato ne smije nikoga osuđivati zbog mučeništva bl. Miroslava, jer se trebala ispuniti volja Božja s Miroslavom. Miroslav je trebao podnijeti mučeništvo da narod u Istri ne skrene s puta vjere. Komunistički sustav je imao ulogu Pilata u mučeništvu bl. Miroslava, ali mi častimo svaki put Boga koji je učinio Miroslava dostojnim da podnese mučeništvo.

Kažemo da sveci govore vjernicima svakoga vremena, svakome na svoj način, koja je najvažnija poruka koju nam je bl. Miro ostavio svojim životom?

Vlč. Jakovljević: O ovoj 100. godišnjici rođenja bl. Miroslava razmišljajmo o njegovu životu i na kraju o mučeništvu kao djelu ruke Oca Nebeskog. Bog ga je izabrao, Miroslav je spremno odgovorio, a nama koji to teško prihvaćamo ostavio je zapovijed: „Moja je osveta oprost!“ Miroslav nam poručuje: da ne bi sudio mog ubojicu, da ne bi sudio sustav koji je bio bezbožan, a time dušu i ruke okrvavio poput mog ubojice dok mi je zabijao nož u vrat! Da ne bi osudio, već ako želiš slijedi moj put, koji je put Isusa Krista, odmah oprosti svakom onome tko ti čini zlo. Odmah oprosti i za njega moli, da ne postaneš kao on kroz osudu i mržnju. Ova proslava 100. godišnjice rođenja je poziv svima nama da oprostimo! Da oprostimo svakome onome tko se ogriješio kroz našu povijest o naš narod. Miroslav nas poziva da oprostimo.

            Neka nam bl. Miroslav izmoli milost oprosta kako bi u našem narodu zavladao napokon suživot i kako bi bolne trenutke povijesti zaliječili klečeći jedni pred drugima moleći oprost i praštajući.