Porečan Goran Škofić, mladi video i filmski umjetnik, dobitnik nagrade »Radoslav Putar« za 2009. godinu, nedavno je za svoj rad dobio važno priznanje na 14. bijenalu mladih umjetnika Europe i Mediterana, koje je od 4. do 12. rujna održano u Skopju. Na Bijenalu je ove godine po prvi put dodijeljena nagrada Res Artis Award, kojom najveća umjetnička mreža za rezidencije omogućuje mladim umjetnicima studijske boravke u inozemstvu. Od osam nagrada, dodijeljenih predstavnicima Makedonije, Srbije, Cipra, Italije i Hrvatske, Goran Škofić, koji živi i radi u Poreču i Zagrebu, postao je dobitnikom dvaju studijskih boravaka: Antwerpen Artist in Residence u Belgiji te Fundacio Alvares Penteado u Sao Paulu, Brazil.
– Kakve dojmove nosite s netom završenog Bijenala u Skopju?
– Za mene je to bilo veliko iskustvo, jer sam imao mogućnost vidjeti što rade umjetnici moje generacije na širem europskom prostoru, a ne samo u Hrvatskoj. Okupilo se više od 700 umjetnika i to je izuzetna mogućnost da se usporedimo s drugima i vidimo gdje smo sa svojim radovima.
– I što biste vi rekli, gdje smo?
– Po onome što sam vidio, mislim da je hrvatska selekcija bila među najboljima. Čak bih se usudio reći da smo bili i najbolji. Imali smo mali, ali vrlo kvalitetan odabir radova. A od onog što sam vidio u drugim delegacijama ništa me baš nije iznenadilo. Bilo je dobrih radova, ali i dosta osrednjih. Mi smo uspjeli pokriti sva područja umjetnosti, a svi su radovi bili na jednoj dobroj razini pa smo dobili mnogo pohvala. Čak su nam i drugi umjetnici prilazili s pohvalama.
– Vaša videoinstalacija »Corpus« bila je prilično zapažena.
– Moj rad je bio prikazan u Muzeju suvremene umjetnosti i imao sam dosta sreće jer je bio izložen u posebnoj prostoriji. Pošto je tema Bijenala bila »Sedam gradskih vrata«, prikazao sam sedam videa s multipliciranim likovima koji ponavljaju određene radnje. Rad zapravo problematizira suvremenog čovjeka koji je pod pritiskom. Od nas se neprekidno traži da budemo brži, bolji, jači, a čovjek nije stroj i jednostavno ne može tome udovoljiti. U radu koristim vlastito tijelo, ali nije riječ o autoportretu. Svoje tijelo koristim kao označitelja velikog čovjeka, društvenog čovjeka, kojemu sam oduzeo svaku ljudsku vrijednost, pretvarajući ga u stroj koji savršeno radi unedogled.
– Za isti taj rad ste dobili i nagradu »Radoslav Putar«.
– To je najjača nagrada na nacionalnoj razini, a sad je dobila i međunarodnu potvrdu. Za mene je bilo zaista veliko iznenađenje da je rad prepoznat na svjetskoj razini i da se svidio uistinu mnogim ljudima, koji su mi prilazili i čestitali.
– Što vam to govori?
– Hrabri me da ne posustanem. Daje mi dodatan poticaj da nastavim raditi i razvijati svoju kreativnost na ovom području, koristeći se videom i fotografijom. No, još bih nešto sugerirao budućim sudionicima Bijenala. Savjetujem im da stoje pored svog rada jer ima jako puno posjetitelja iz Europe pa i svijeta koji prolaze i gledaju radove. Jako je bitno biti pokraj rada, upoznati se s ljudima i reći im nekoliko rečenica koje će im možda dodatno pojasniti što radite. Primijetio sam da to ljudi jako, jako cijene.
– Za nagradu ste dobili dva studijska boravka u inozemstvu: jedan u Antwerpenu, drugi u Sao Paolu. Znate li što vas točno tamo očekuje?
– Još nisam upoznat s detaljima o tome što ćemo raditi, sve je još svježe, ali sigurno ću pokušati iskoristiti boravak u tim zemljama da napravim nešto što ne mogu u Hrvatskoj. Posebno me veseli Sao Paulo. Mislim da je super što će mi to dati odmak od moje sredine i samog sebe, mogućnost da sagledam stvari iz nekog drugog kuta, a to je jako bitno za svakog umjetnika.

(N. VALERJEV OGURLIĆ, Glas Istre)