U raspravama o tom problemu najzanimljiviji je detalj koji kaže da nitko u gradskoj upravi nije postavio pitanje koliko će to koštati. Podsjetimo kako je tekla priča o skulpturi. Nakon što je počela obnova partera Trga slobode odlučeno je raspisati natječaj za »obilježje«. Izabrano je najbolje idejno rješenje, autoru isplaćena nagrada, a nakon nekoliko mjeseci, kad su radovi na trgu već bili pri kraju, stigla je ponuda autora pobjedničkog rada o cijeni realizacije skulpture. I tada je Gradsko poglavarstvo odlučilo nastaviti s narudžbom za koju nije bio osiguran novac u proračunu. Naime, nitko se nije sjetio da nije dovoljno kupiti ideju da bi se dobila skulptura u javnom prostoru. A realizacija skulpture visoke dva metra, odlivene u bronci, i autorska nagrada koštaju. Ti detalji su već poznati javnosti.  

 

  Zaboravljena je istodobno jedna vrlo slična priča iz 1978. godine, na koju me podsjetio poznanik. Naišao je na nju slučajno, tražeći neke druge podatke u nekadašnjem porečkom lokalnom listu »30 dana«. U članku koji informira o uređenju porečke obale od zgrade Općinskog suda do hotela »Poreč« spominje se i narudžba kamene skulpture za taj prostor kipara Dušana Džamonje. Urbanističku postavu prostora izradio je pulski Urbis, osim popločenja pješačke zone i gradnje drvoreda (Viale) postavljena je nova javna rasvjeta, klupe, šetnica i izvlačilište za čamce. Moj sugovornik sjetio se tko je bio šef gradskog proračuna u to vrijeme i saznao da je Džamonji za tu narudžbu isplaćen i neki »predujam«, međutim, skulpture do danas nema na tom prostoru. Što se dogodilo, pokušali smo saznati od Draga Orlića. »Sjećam se te priče, a mjesto za Džamonjinu skulpturu, koja je trebala biti isklesana iz kamenog kubusa od četiri metra, sada zauzima ugostiteljski kiosk na kraju šetnice, preko puta robne kuće. A zašto nema skulpture? Pa, lako moguće da su odustali kad su vidjeli koliko bi koštalo dopremanje i kupnja tako velikog komada bračkog kamena te angažiranje klesara koji bi na njemu trebali raditi po Džamonjinom crtežu, odnosno modelu koji je stao u ruku, a kojeg se sjećam«, ispričao mi je Orlić.

  Eto, da malo više znaju ne samo od davnoj povijesti, nego i o skorijoj prošlosti svoga grada, današnji bi gradonačelnici mogli izbjeći ponavljanje tuđih pogrešaka. Jer, pametni uče i iz iskustva drugih. Bivši porečki gradonačelnik i njegovi suradnici epizodom o skulpturi za Trg slobode ostavljaju za budućnost sliku nemuštih skorojevića, koji misle da se skulptura kupuje kao konfekcijsko odijelo – uđeš u dućan, izabereš i probaš svoj broj, platiš i nosiš doma. Možda i nisu nikada bili u krojača, gdje je veličina i model stvar dogovora kao, uostalom, i cijena.

Piše Sniježana MATEJČIĆ