I mi želimo naš izlaz na otvoreno more! Imali smo taj komadić mora desetljećima i stoljećima, imali smo ga za vrijeme bivše Jugoslavije, a imamo ga i danas. Zato nikome nećemo dopustiti da nam ga oduzme! Ne, to nisu riječi Joška Jorasa, niti Boruta Pahora. Nije to ni citat Marjana Podobnika ili Dimitrija Rupela. Ovoga puta takve izjave dolaze iz Hrvatske, i to ni više ni manje nego iz miroljubive i gostoljubive Istre, gdje se odvajkada susreću različitosti i gdje granice nisu nužno i zidovi. Prava opsjednutost granicama i vlastitim izlazom na more, naime, zahvatila je drevni istarski gradić Sveti Lovreč, zapravo njegove političare. Sve – ali baš sve! – političke stranke Lovreča i svi njegovi političari – baš kao i u susjednoj Sloveniji – ujedinjeni su u teritorijalnom apelu: »Ne damo Vrsaru naše more!«.

Kao i hrvatsko-slovenski spor, i ovaj vrsarsko-lovrečki traje godinama, a rješenja, za razliku od svađe Zagreba i Ljubljane, nema na vidiku. Premda još nitko ne spominje »nacionalne interese«, Lovrečani svojim »izlazom na more« smatraju komadić obale prekrasnog Limskog kanala, udaljenog od njihova lijepog grada desetak kilometara, ili koji kilometar manje. Problem je izbio prije nekoliko godina kada je Zakon o područjima županija, gradova i općina iz sastava lovrečke općine izdvojio osam sela, koja u vrsarsko-lovrečkom sporu igraju ulogu znamenita četiri zaseoka na lijevoj obali Dragonje, oko kojih je proliveno toliko žuči.

I Flengi, Gradina, Kloštar, Marasi, Begi, Bralići, Delići i Kontešići razbacani su između Lovreča i Vrsara, na podjednakoj udaljenosti od jednog i drugog gradića, odmah iznad Limskog kanala. Kako oduvijek gravitiraju Vrsaru, novi ih je zakon pripojio tom turističkom središtu na zapadnoj obali Istre, protiv čega Lovrečani zapravo nemaju ništa. No Lovrečani pritom ne dopuštaju – ni po koju cijenu – da Vrsaru sa selima ode i pripadajući komadić obale Limskog kanala, za kojeg tvrde da ne pripada Vrsaru, budući da je riječ o »vjekovnom« dijelu općine Sveti Lovreč. Vrsar ionako ima mora koliko i cijela Slovenija, kako je to ovih dana primijetio kolega iz Glasa Istre Goran Prodan, pa se Lovrečani jako ljute kada im Vrsar želi oduzeti njihov kilometar obale, a time i status primorske općine.

Općinski načelnik Lovreča Silvano Matošević objašnjava nam kako se njegovi sugrađani osjećaju oštećenim i prevarenim. Lim i Limski kanal oduvijek su smatrali svojim, a sada im ga »žele oduzeti«.

– Ona politička stranka i onaj političar koji bi pristao na gubitak Limskog kanala za Lovrečane bi zauvijek bio mrtav. Bilo bi to političko samoubojstvo, reciklira Matošević izjave koje smo dosad najčešće slušali od slovenskih političara, kada bi govorili što bi se dogodilo onoj stranci koja bi zauvijek izgubila Piranski zaljev i izlaz na otvoreno more.

I Lovrečani se pritom, kao i Slovenci, pozivaju na »povijesna« i »tradicijska« prava. Nešto poput lovrečke verzije slovenskog zahtjeva da se granica ne piše isključivo po međunarodnom pravu, nego po načelu pravičnosti. Dakle, i Lovrečani, kada je Limski kanal u pitanju, imaju svoje načelo ex aequo et bono.

Mještani spornih sela uglavnom ne dijele strahove Lovrečana, svojih donedavnih sumještana. U Marasima, jednom od sela koje su prešla pod Vrsar, penzioner Aleksandar na cijeli spor odmahuje rukom. »Ma kakav izlaz na more…«, dobacuje Aleksandar, nastavljajući jutarnju šetnju sa svojim unukom Đangom. Njegov zet Saša je rezolutan: »Što uopće Lovreč ima tražiti na moru?! Oni su oduvijek bili kontinentalna općina, a mi u Marasima ionako pripadamo Vrsaru, a ne Lovreču«.

IDS-ovac Franko Štifanić, načelnik općine Vrsar, u cijeloj zgodi ne vidi više puno smisla. Problem je, naime, što su sporna sela prešla pod njegovu općinu, no Vrsar se ne može uknjižiti na općinsko zemljište. Lovreč, nezadovoljan razgraničenjem u Limskom kanalu, ne želi potpisati sporazum o podjeli imovine, prava i obveza. I tako već četvrtu godinu, a bez tog sporazuma Vrsarani ne mogu na svom spornom području urediti dječje igralište, postaviti klupu ili javnu rasvjetu…

Štifaniću nije jasno ni zašto Lovrečani, ako su nezadovoljni granicom, ne pokrenu postupak izmjene granica. No to je opet isto kao da pitamo zbog čega Slovenci ne žele pred međunarodni sud… Čudi se nad tolikim svojatanjem Limskog kanala, budući da je riječ o zaštićenom području, kojim upravlja javna ustanova Natura Histrica. Tek na kraju našeg razgovora Štifanić skoro usput spominje kako je na molu u Limskom kanalu privezano i nekoliko brodica koje pripadaju Lovrečanima, a koje, po propisima, uopće ne bi smjele biti tamo vezane. Možda je, dakle, upravo u tome problem, jer se Lovrečani, ako izgube obalu, boje da više neće imati kud sa svojim barkama…

– Ne, spor se sigurno ne vodi zbog tih nekoliko barki, koje uopće nisu problem, uvjerava nas Silvano Matošević, ne krijući, međutim, kako bi njegova općina, u slučaju da izbori svoj »izlaz na more«, svake godine uprihodovala oko 200 tisuća kuna. A to za Lovreč, gradić od oko tisuću žitelja, nije malo. Zbog toga Lovreč neće odustati od svog izlaza na more. Matošević je u kontaktu s pravnicima, a sva je prilika kako će Lovreč za svoj komadić Limskog kanala zatražiti arbitražu.

I još samo da Vrsar i Sveti Lovreč završe na arbitražnom sudu, pa da ova međuopćinska istarska granična lakrdija bude potpuna…

Lovrečani se s Vrsaranima svađaju oko zemlje još od 14. stoljeća

Lovreč, povijesna gradina u zapadnoj Istri, uz očuvane bedeme, kule i gradska vrata iz mletačkog doba, ima i dugu tradiciju sporenja oko svojih granica i teritorija, i to najčešće upravo s Vrsarom. Još početkom 14. stoljeća njihov granični sukob rješavao je mletački Senat, a u parnici je u ime Senata presudio porečki biskup Bonifacije.

Četrdesetih godina 14. stoljeća izbija novi sukob Lovrečana s Vrsaranima, ovoga puta zbog Kalisede, odnosno posjeda feuda Giroldi koje su Lovrečani uz najam obrađivali, napasali stoku i sjekli šumu. U ime venecijanskog dužda presudio je generalni kapetan i podeštat Sv. Lovreča Marco Corner, priznavši Lovrečanima vlasništvo, ali i Vrsaranima dopustio neometanu ispašu stoke na spornom posjedu.

U ranijem sporu zbog posjeda oko samostana Sv. Mihovila na Limu Lovrečani nisu dobro prošli. Prisiljeni su na napuštanje posjeda i vraćanje svih dobara benediktincima, dobivši samo mogućnost ispaše stoke. Osim s Vrsarom, Lovreč se u svojoj burnoj povijesti graničnih sukoba sporio i oko granice s Porečom, Tinjanom i Dvigradom.

Denis Romac, Novi List