Veljko Ostojić, u Račanovoj vladi dvije i pol godine zamjenik ministrice turizma Pave Župan Rusković, a od 1. siječnja na čelu najveće hrvatske hotelske kompanije Riviera Poreč koja posluje u sklopu grupacije Valamar, po općem je mišljenju jedan od najvećih hrvatskih turističkih stručnjaka i stratega.

Još je kao direktor TZ-a Istarske županije sredinom 90-ih inicirao razvoj alternativnih oblika turističke ponude poput vinskih cesta, agroturizma i tzv. bike staza po kojima je ova regija sada prepoznatljiva. S Ivanom Jakovčićem tvorac je ideje o Brijunima Rivijeri, odnosno koncepta da se turističkim razvojem brijunskog priobalja zapravo stvore povoljniji uvjeti za povratak luksuznog turizma najviše svjetske razine i na same Brijune. Od 2003. pa sve do nedavno bio je i direktor tvrtke Brijuni Rivijera.
Ostojić je već u tri mandata i član Turističkog vijeća Hrvatske turističke zajednice, a zaslužan je i za to što je Istra prva hrvatska regija koja je dobila svoj starteški turistički razvojni dokument, master plan razvoja turizma od 2003. do 2012. godine. Ujedno je i predsjednik Hrvatskog sommelier kluba i proizvođač maslinova ulja – njegovo maslinovo ulje našlo se među 30 najboljih hrvatskih ulja prema zadnjem izdanju najpoznatijeg svjetskog vodiča L’extravergine. Naše prvo pitanje odnosilo se na razloge zbog kojih je nakon gotovo sedam godina napustio projekt Brijuna Rivijere.

– Isključivi razlog mog odlaska je spora dinamika realizacije projekta. Ja sam na tom projektu s Jakovčićem počeo raditi 2001. godine, u međuvremenu se, 2003., u razdoblju Račanove vlade, osnovala i tvrtka u mješovitom vlasništvu države i Istarske županije, učinjeno je u tih šest godina dosta, odrađeno je puno pripremnih radnji, posebice oko definiranja statusa zemljišta… Ali, očito je naša administrativno-birokratska infrastruktura nesposobna da takve i slične projekte odrađuje brže i ja sam jednostavno u jednom trenutku procijenio, pogotovo s obzirom na moj životni vijek (smije se), da više nemam vremena – rekao nam je Ostojić.

Koji su osnovni razlozi presporog odvijanja projekta?

– Pa ponajprije to što je generalna investicijska infrastruktura u Hrvatskoj previše birokratizirana, neprilagođena i neprimjerena ozbiljnim, velikim i novim projektima. Nije riječ samo o Brijunima Rivijeri, sjetimo se samo projekta golf-turizma koji je prioritetni plan Vlade još od 1999. godine, a još nije sagrađeno niti jedno jedino golf-igralište. Pa koji su se veliki greenfield projekti u Hrvatskoj realizirali – Tustica, Posedarje, Kupari, Prevlaka, cijeli projekt Club Adriatic? O svemu tome samo se godinama priča. Projekt Brijuni Rivijera formalno su podržale sve vlade, ali bilo je tu i prilično mnogo zavisti, počevši od Račanove vlade pa nadalje, u smislu što ćete vi sada u Istri raditi velike projekte, gdje smo tu mi, država, vlada, politika…

Loša koordinacija državnih tijela proizvela je i slučaj s Pravilnikom o zabrani unošenja hrane, koji je početkom lipnja stvorio velike probleme, posebice kod turista iz Češke. Taj pravilnik nema veze s turizmom, ali donio mu je najviše štete?

– Pa to je upravo to. Iako mislim da je osnovna namjera tog pravilnika dugoročno sasvim u redu i da se njome štite interesi naše zemlje, ali ako govorimo o tajmingu i načinu prezentacije, onda mislim da je to odrađeno vrlo loše. U normalno organiziranim društvima takve se mjere donose unaprijed, s rokom primjene od dvije godine, kako bi se svi stigli pripremiti na njih. No, naš način funkcioniranja od danas do sutra može donijeti samo ovakve rezultate kakve smo vidjeli… I to je još jedan autogol koji smo si zabili u pripremi turističke sezone.

Ministar turizma Bajs je kao jedan od prioritetnih zadataka najavio izradu prvog strateškog plana razvoja hrvatskog turizma, što je od turističke branše dočekano s velikim odobravanjem. Što bi taj dokument trebao donijeti?
– Taj nam je dokument itekako potreban, a ja to znam s obzirom na to da je na neki način riječ o nacionalnoj primjeni master plana razvoja turizma Istre koji smo mi napravili još 2003. godine i koji se pokazao vrlo važnim projektom. Taj bi dokument trebao pokazati kakav turizam želimo u Hrvatskoj, na primjer, 2020. godine – pokazati, dakle, kakav razvojni model želimo, definirati sektore u kojima želimo biti najjači, koje kapacitete u konačnici želimo imati, kako na Jadranu tako i na cijelom području Hrvatske, a trebalo bi definirati i potencijalne investicije uvažavajući prostornu komponentu. Taj bi dio svakako trebao biti odrađen u suradnji s Ministarstvom graditeljstva. Na kraju bi trebalo definirati kako sve to marketirati, što bi trebao biti posao prepušten sustavu turističkih zajednica i privatnom sektoru.

Kolika je opasnost da takav dokument ostane samo još jedan od brojnih planova koje se povlače po ladicama, a ne provedu se u praksi?

– Ono što bi svakako trebalo ići uz taj dokument je i niz operativnih mjera kojima bi bilo definirano kako i provesti sve to je napisano! Bez toga nema koristi niti od najbolje strategije. I tome bi najbolje poslužio dokument koji bi mogao imati radni naziv Turistički prostorni plan Hrvatske, što bi bio plan višeg reda kojem bi se poslije morali prilagođavati svi drugi prostorni planovi. Nisam stručnjak u tom pogledu, ali mislim da je moja namjera jasna: na primjer, tim bi dokumentom trebalo biti određeno da se može maksimalno sagraditi toliko i toliko marina za megajahte i kasnije se ne bi moglo dogoditi da se nižim prostornim planovima predvidi veći broj takvih marina… Usto, država mora pronaći i mjere za poticanje pojedinih oblika turističke ponude, što će biti predviđeno tim strateškim planom, i pobrinuti se da se to doista i provede. Imamo dobre primjere iz susjedstva, Mađarska je, recimo, napravila poseban dokument za razvoj spa turizma, a nakon toga je njezina vlada ustanovila i posebne poticaje da se takav turizam razvije. Uzmimo kao primjer i Tursku, koja investitorima daje zemljišta i infrastrukturu samo da bi gradili objekte. To je put koji trebamo slijediti…

Govorite o tome kako bi ubuduće država trebala hotelijerima i investitorima davati poticaje, a istovremeno se upravo hotelijeri glasno bune govoreći da zbog brojnih fiskalnih i parafiskalnih nameta posluju na granici profitabilnosti. Usto ih još čeka i rješavanje pitanja ‘turističkog zemljišta’, gdje se očekuje da će im država prikrpati još i dodatni teret, naknadu za korištenje tog zemljišta koje nije ušlo u njihov temeljni kapital? Dakle, teško da se uskoro mogu očekivati neke povlastice koje bi osigurala država…

– Što se tog turističkog zemljišta tiče i zakona koji bi to trebao konačno riješiti, a koji ministar Bajs najavljuje do kraja godine, tu država ne bi trebala nabijati pretjeranu cijenu koncesija za zemljište jer vjerojatno će se raditi o nekoj vrsti koncesija. Uništi li se hotelijere nerealno visokom koncesijom, to neće koristiti nikome, ni državi ni tvrtkama. Moje je stajalište da bi koncesija trebala biti sastavljena od dva dijela, jedan bi bio fiksan, primjer 1 kuna po četvornom metru godišnje, dok bi drugi dio bio varijabilan i ovisan o ukupnom prihodu, što znači da bi tvrtke više plaćale kako bi im se povećavao biznis. To bi bio fair deal, slično kao što se naplaćuje koncesija na pomorskom dobru

A kada je riječ o tim opterećenjima i neprofitabilnosti, evo vam samo primjer tvrtke Rivijera Poreč, koja je jedna od uspješnijih u državi: naš je ukupni prihod lani bio 440 milijuna kuna, a davanja državi iznosila su 123 milijuna kuna, lani smo samo razne naknade za vode platili gotovo sedam milijuna kuna. Dakle, svi ti fiskalni i parafiskalni nameti itekako limitiraju investicijske potencijale tvrtke. Naša je neto dobit lani bila 25,9 milijuna kuna i zajedno s amortizacijom imamo nekih 100 milijuna kuna investicijskog potencijala, što je zaista premalen iznos za tvrtku naše veličine; to je skromno i za rješavanje gorućih pitanja održavanja, a kamoli za veća ulaganja. Znači, opet treba razmišljati o daljnjim zaduženjima. A, ponavljam, mi smo jedna od najboljih kompanija. Kakvo je onda stanje kod drugih?

Ali, kad smo već kod turističkog zemljišta, to je problem koji se poput vrućeg krumpira prebacuje već godinama i nikako da se riješi. Zašto se to pitanje već nije riješilo?

– Riječ je o jako velikim i atraktivnim površinama zemljišta i to je od pravnog preraslo u političko pitanje. A politika je čitavo vrijeme ekvilibrirala između pojedinih rješenja jer niti jedno neće biti dobro za sve strane. I uvijek su neki izbori, ili lokalni, ili parlamentarni, i uvijek je bio loš trenutak da se to riješi.

Zbog čega u Hrvatsku, posebice tu mislim na Jadran, nije došlo više poznatih svjetskih hotelskih lanaca, zašto im nismo atraktivni?

– Ti hotelski lanci uglavnom vode hotele i traže hotele visokih standarda, hotele s pet zvjezdica, a u posao ulaze za određenu naknadu, određeni ‘fee’. S jedne strane, mi, očito, nismo imali dovoljno kvalitetnih objekata koji bi ih privukli, a s druge, pak, stari menadžment koji je ostao u privatiziranim tvrtkama vjerojatno nije bio previše zainteresiran da plaća još i te naknade stranim hotelskim lancima. Lanci su došli najčešće u onim slučajevima gdje su investitori bili naši ljudi koji su živjeli i radili vani i vidjeli su kako funkcionira takav sustav vođenja hotela.

Ali, stvorili su se domaći lanci, domaći brendovi poput Valamara, Maistre, Jadranskih luksuznih hotela, Bluseuna… koji obuhvaćaju ili više hotelskih tvrtki ili više hotela…

– Da, u takvim kao što je, na primjer, Valamar vlasnici žele stvoriti sinergiju tako da primjenjuju dobra iskustva iz jedne tvrtke na sve ostale tvrtke, žele napraviti standarde od operacija, marketinga, prodaje, centralizirati i standardizirati kako bi čitav sustav poslovao racionalnije i bolje. To je logično za ovako velike sustave kakvi postoje u Hrvatskoj jer način organizacije hotelskog sektora kakav je postojao kod nas potpuno je specifičan; jedna je općina praktički bila jedna tvrtka, a jedna tvrtka na maloj lokaciji ima desetak-petnaestak hotela. Toga vani nema. Zato su strani lanci i ulazili samo u pojedinačne objekte s pet zvjezdica. I što budemo imali više takvih hotela, više će nam trebati međunarodnog iskustva u njihovu vođenju. U Hrvatskoj jako dobro pokrivamo segment hotela kategorije tri i četiri zvjezdice, ali u segmentu pravih međunarodnih pet zvjezdica nemamo dovoljno iskustva. Čast iznimkama.

No, kakve koristi hrvatski turizam može imati od stvaranja domaćih hotelskih brendova?
– Pa takvi brendovi pridonose bržem podizanju kvalitete i prepoznatljivosti turizma. Valamar, čiji su članovi Riviera Poreč, HP Rabac, Dubrovnik Babin Kuk i Zlatni otok Krk, ima ambiciju postati lider u segmentu hotela s četiri zvjezdice. Pa ako je Riviera bila, primjerice, jaka u marketingu, onda su se njezina iskustva iskoristila i kod drugih članica grupacije, tako da su se marketing i prodaja objedinili za cjelokupnu grupaciju. Jednako se postupilo u području investicija i nabave, i to je ono što tu grupu interno čini boljom. A to je osnova za podizanje opće kvalitetete i koristi koja će se imati prema van – onda će taj brend i vanis dobivati jaču prepoznatljivost.

Svojevremeno ste bili predsjednik NO-a Liburnia Riviera Hotela. Kako gledate na najavljeno moguće Štrokovo preuzimanje te kompanije?

– Koliko ja vidim, Štrok je napravio dobar posao za Dubrovnik, ali i za sebe. Tako da, iako ne znam detalje o njegovu dogovoru s Ostojom, niti bih htio to komentirati, mislim da bi njegov dolazak u Opatiju bio vrlo koristan i za LRH i za sam grad Opatiju, kojoj bi se podigla kvaliteta turizma općenito, nešto što je upravo blokadom LRH bilo onemogućeno posljednjih godina. Što se mene tiče, Štrok je dobra opcija za Opatiju.  

Član ste Turističkog vijeća HTZ-a. Kako komentirate činjenicu da već dvaput Niko Bulić nije imao protukandidata na natječaju za direktora Glavnog ureda?

– Sada, nedavno, prije njegova trećeg izbora za direktora, mogle su se čuti razne priče o lobiranju, raznim osobama koje su zaintersirane za tu poziciciju i, na koncu, na natječaj je pristigla samo jedna molba. Tu ne vidim ništa sporno, svi koji su imali ambicija i koji su mislili da taj posao mogu raditi bolje od Bulića mogli su se javiti. O razlozima zbog kojih se na kraju nitko drugi nije kandidirao, ne želim nagađati.

Postoje razmišljanja da bi HTZ u skoroj budućnosti organizacijski mogao postati agencija sklopu Ministarstva turizma. Što mislite o toj ideji?

– Uopće ne vidim razloga zbog čega bi se to dogodilo, osim da Ministarstvo ima veću kontrolu nad HTZ-om. I ovako je ministar turizma predsjednik HTZ-a, a predstavnik Ministarstva sjedi i u NO-u. Mislim da je postojeća organizacija suštinski strukturalno dobra i da je ne treba mijenjati