Da u politici nema nikakvih pravila ni prava, a pravde još manje, najbolje pokazuju najnoviji potezi raznih tijela Europske unije.

Ne samo da smo i u 2007. ostali izvan toliko priželjkivanih integracija, već su nam na sjevernim granicama susjedi uspjeli uvesti euro (što pokazuje njihovu sposobnost implementacije preuzetih obaveza), a daleki susjedi (iz drugog reda) na istoku postali su punopravnim članovima Europske unije. Koliko su i kada Bugarska i Rumunjska bile dio onoga čemu je pripadala Hrvatska, bespredmetno je stavljati na dnevni red bilo kakve rasprave, ponajmanje dnevnopolitičke.

To je nova realnost: Hrvatska usred Europe funkcionira kao crna rupa s još crnjim nijansama u susjedstvu. Žalosno je ostati izvan Europske unije, ne zbog onih koji su ušli, već zbog društva s kojim smo ostali vani.

Ne može se skriti namjera europskih tijela da nagrade Srbiju za ono što nije, niti ima namjeru učiniti. Rade se mnogi taktički ustupci kako bi se pripremilo odcjepljenje Kosova, što politička elita prešutno odobrava, ali to ima namjeru itekako skupo naplatiti. Ti i takvi rubni događaji pogađaju i Hrvatsku, koja je sve ono što je od nje traženo više-manje i ispunila, ali se i dalje nalazi u hodniku, uporno čekajući dogovor o svom ulasku u Europsku uniju.

Izručeni su svi za koje je traženo izručenje. Našu polovicu Jadrana koristi tko god, kako god i kad god hoće, bez da itko s hrvatske strane bude o tome obaviješten. O kontroli zračnog prostora smiješno je govoriti. Civilni zrakoplovi lete po redu vožnje, a vojni – naravno ne naši – kao da im je to djedovina. Pod pritiskom te iste Europe popustili smo svim susjedima u graničnim pitanjima. Nama nije nitko, niti će nam popustiti. Prodali smo sve banke, izručili komunikacije, rasprodali hotele i još uvijek nismo dovoljno dobri da nas se primi u tu Europu.

Otkad su već Estonija, Latvija i Litva članice i NATO-a i EU, a koliko tisuća njihovih građana ruskih ili slavenskih korijena nema državljanstvo! Kakva su prava Roma u najciviliziranijoj Češkoj ili Mađara u Slovačkoj? Sve su to pitanja na koja se skoro više ni ne očekuju nikakvi brzi odgovori, a kamoli potezi. Hrvatska je, unatoč učinjenom, postala kolateralna žrtva nemogućnosti provođenja novog ustava. Upravo francusko i nizozemsko neprihvaćanje ustava usporava ulazak Hrvatske u Europsku uniju. To je prvi put da na nešto Hrvatska ne može utjecati. Dosad se uvijek inzistiralo na individualnom pristupu. Brzina je ovisila o primjeni pravila koja zahtijeva Europska unija. No ako Velika Britanija stvarno stavi veto na europski ustav, time se indirektno zatvaraju vrata za bilo čiji daljnji ulazak u EU, nevažno radi li se o Hrvatskoj ili bilo kojoj drugoj državi. Ni njemačko predsjedanje neće bitno moći utjecati na hrvatsko približavanje i ulazak u EU ako bilo tko stavi veto. Uostalom, i Slovenija može odigrati svoju igru, iako bi to dugoročno bilo loše i za samu Sloveniju.

Kad se zna da je Tony Blair na odlasku (a on je ipak koliko-toliko spreman na kakav-takav kompromis), a za njegova nasljednika se smatra da nije ni za kakav kompromis, otvara se pitanje koliko će snage imati simpatizeri ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Ako se bude inzistiralo na neširenju Unije dok se ne ratificira ustav, Hrvatska može – unatoč ispunjenju svih uvjeta – čekati godinama! U takvoj poziciji, u hodniku i istovremeno u "crnoj rupi" usred Europe, mnoge se stvari u Hrvatskoj mogu promijeniti – nagore.

Unatoč svemu – potrebi ratifikacije ustava, davanju vremena i samoj Europskoj uniji da se konsolidira s 27 članica – teško se oteti dojmu da upravo Velika Britanija inzistira na prihvaćanju ustava kako bi dala vremena Srbiji da se konsolidira i priredi za ulazak u Europsku uniju. Već su dobili popust – pregovori se nastavljaju, unatoč daljnjoj neuhvatljivosti Ratka Mladića.

Hrvatska bi opet bila kažnjena za nešto što je daleko izvan njenih mogućnosti. Na ovom pitanju će se vidjeti zrelost Europske unije i njene ovisnosti o osovini London – Washington. Ako se ipak nađe kompromis za Hrvatsku prije ustava, Europska unija će pokazati elementarnu samostalnost u vođenju svoje unutarnje politike – politike širenja.

Pavle Kalinić, 5.2.07, net.hr