Unatoč povoljnim klimatskim i pedološkim uvjetima voćarstvo u Istri iz godine je u godinu u sve gorem stanju. Istina je da se zadnjih nekoliko godina užurbano sade trajni nasadi vinove loze i maslina, ali tu je razvoju voćarstva kraj.

– Osim pulskog Agroprodukta, koji još uvijek uzgaja trajne nasade bresaka i nektarina, u Istri niti nema intenzivnog uzgoja voća za tržište. Naravno da pojedine obitelji uzgajaju jabuke, kruške, šljive, pa čak i agrume, ali radi se o malim površinama od nekoliko stotina kvadratnih metara i količina koju oni proizvedu služi za obiteljske potrebe i eventualnu prodaju na zelenoj tržnici. No, takav uzgoj nikako se ne može smatrati dovoljnim da bismo mogli govoriti o voćarstvu, rekao nam je Danijel Marušić, viši savjetnik za poljoprivredu pri Županijskoj komori Pula Hrvatske gospodarske komore.

Krivicu za takvo stanje u istarskom voćarstvu Marušić pripisuje nepostojanju razvojne agrarne politike.

– Nedavno smo pokrenuli kratkoročne projekte sadnje ranih jabuka na području općine Lanišće, ali to su za sada samo iskoraci, a ne pravi put za obnovu voćarstva. Ponovnom oživljavanju uzgoja voćaka u Istri treba pristupiti studiozno i prije svega marketinški jako. Primjer marketinškog uspjeha je intenzivno podizanje nasada vinove loze i maslina zadnjih godina. Na isti takav način treba pristupiti jabukama, breskvama, trešnjama i svom voću koje se može uzgajati u Istri, a za što sigurno imamo tržište, veli Marušić.

Prije nekoliko godina u Istri je poticana sadnja pitomih kupina, no, kako veli Marušić, ideja se nije razvila jer projekt nije doveden do kraja. Izostala je potpora koja je u uzgoju novih kultura nužna. Poljoprivrednici nisu dobili dovoljno savjeta o uzgoju, nesiguran je bio otkup i tako se sve svelo na malu obiteljsku proizvodnju.

Istra je nekada bila poznata i po uzgoju istarske lijeske koje sada nažalost ovdje nema. Početkom ljeta, kada je delegacija Županijske komore bila na poljoprivrednom sajmu u Novom Sadu, razgovaralo se s njihovim institutom za poljoprivredne tehnologije o vraćanju istarske lijeske Istri budući da je jedino oni imaju u svom genofondu.

– Vjerujemo da će razgovori rezultirati vraćanjem lijeske u Istru. Dragocjena će nam biti njihova iskustva u razvoju uzgojnih oblika i rezidbi lijeske, a prema našim planovima, u bliskoj budućnosti pokrenut ćemo zajedno sa županijskim institucijama ponovnu sadnju trajnih nasada lijeske na području gdje je ona prije tridesetak godina i rasla, ispod Ćićarije te u dolini Mirne, na Pazinštini i Poreštini, zaključio je Marušić.

Jedini veći voćar u Istri, pulski Agroprodukt, zapošljava 25 stalnih radnika i još toliko sezonaca i jedini u Istri pa i daleko šire uzgaja breskve i nektarine te vinovu lozu i masline, koje prerađuje u vlastitoj vinariji odnosno uljari. Direktor Viktor Cukon s ponosom ističe da Agroprodukt posljednjih nekoliko godina posluje s dobitkom, mada je, veli on, poljoprivreda djelatnost u kojoj je dovoljno da se godinu završi na nuli. Cukon je u jednom dahu nabrojao koje probleme treba riješiti da bi se bolje i brže razvio uzgoj voćaka u Istri – od neriješene politike raspolaganja poljoprivrednim zemljištem, velikih ulaganja koja su potrebna za pokretanje intenzivne proizvodnje voća, dugog čekanja na prvi urod do velikog uvoza koji svakako koči razvoj domaće poljoprivrede.

– U Istri nema voćarstva iz jednostavnog razloga što nema definirane politike voćarstva. Tu prije svega mislim na konačno rješavanje pitanja poljoprivrednog zemljišta. Dok god mi koji se ozbiljno bavimo uzgojem voća ne budemo dobili mogućnost proširivanja proizvodnje na državnom zemljištu, koje će nam biti dano u koncesiju, nećemo moći govoriti o razvojnoj poljoprivrednoj politici u županiji. Kada bismo dobili koncesiju, odmah bismo krenuli u proširenje nasada bresaka i nektarina na 120 do 150 hektara. Nevjerojatno je da imamo dobru klimu, povoljno tlo, pa čak i vodu koja je jedan od većih problema u uzgoju voćaka, a ipak su nam nasadi nekoliko puta manji nego prije tridesetak godina. Naime, krajem šezdesetih godina na jugu Istre pod breskvama je bilo 75 hektara, dok danas imamo svega tridesetak hektara nasada bresaka i nektarina, rekao je Cukon.

On ima primjedbu i na sporost kojom se o zemljištu odlučuje te veli da bi jedina ispravna odluka bila ostaviti poljoprivredno zemljište poljoprivrednicima, a sve ostalo na čemu se ne mogu uzgajati poljoprivredne kulture da se pretvori u građevinske zone.

– Nažalost, mi ne možemo širiti proizvodnju na privatnim zemljištima jer za kupovanje zemljišta nemamo novca, a i poljoprivredne površine u privatnom vlasništvu su u pravilu premale za naše potrebe. Žalosno je što u Istri nemamo nasade trešnje. Sigurno za nju ima tržišta jer se sve količine koje dođu prodaju i to po vrlo dobroj cijeni, a to je vrlo zahvalna voćka za naše podneblje. Kasno cvate tako da izbjegne mrazeve i urod je gotovo siguran, što je vrlo bitno u našoj djelatnosti gdje su troškovi osiguranja nasada previsoki i iznose do 26 posto osiguranog iznosa, zbog čega vrlo često svjesno ulazimo u rizik da će nam vremenske prilike biti naklonjene. Slična je situacija i s ranim jabukama kojih je nekada bilo na području Umaga i Poreča, ali su one nestale isto kao i istarska lijeska, kaže Cukon.

Drugi po veličini uzgajivač voća u Istri je porečka Agrolaguna, koja uz lozu i masline već drugu godinu zaredom vrlo uspješno uzgaja dinje i lubenice. Direktor Bruno Legović veli da su ovu godinu proširili uzgoj lubenica na 6,5 i dinja na 3,5 hektara s kojih će prirod iznositi 25 vagona lubenica i 6,5 vagona dinja, no na sadnju tih kultura odlučili su se isključivo zbog toga što imaju poznatog kupca.

– Vrlo je teško u današnjim uvjetima početi sadnju trajnih nasada voćaka jer domaći uzgajivač vrlo teško može cijenom konkurirati uvoznom voću. Puni su nam marketi jeftinog voća iz cijeloga svijeta i naš proizvođač u tako teškoj tržišnoj utakmici gotovo da ne može opstati. Mi smo se odlučili na lubenice i dinje zato što cijelu proizvodnju plasiramo u Konzumov lanac marketa. Bez poznatog kupca najbolje se niti ne upuštati u uzgoj. Čak su i mali poljoprivrednici koji su nekad svoje proizvode prodavali na štandovima zelenih tržnica zaključili da im se više isplati kupiti voće i preprodavati ga nego njegovati vlastitu proizvodnju, veli Legović.

On smatra da su uzroci takvog stanja neorganiziran otkup, nesređeno tržište te nedostatak sustava navodnjavanja koji je nužan za ozbiljnu proizvodnju.

– Uzgoj voća bez navodnjavanja danas je nezamisliv, a mi na tom polju nismo puno napravili. Uz to globalno zatopljenje čini svoje pa uz velike suše često imamo tuče i neverine, a sve to jako smeta intenzivnom uzgoju voća, kaže Legović, no dodaje da bi se uz opsežnu akciju oživljavanja uzgoja voća u Istri i uvođenja reda na tržištu, u suradnji sa svim relevantnim čimbenicima od Županije do lokalne samouprave, ipak našlo dovoljno mladih ljudi koji bi se u cijelosti posvetili uzgoju voća.

Gordana Jezdić, Glas Istre