Nakon osam mjeseci vođenja Porečkih supreligašica trener Christian Piazzese napustio je klub i naš grad.

Do rastanka je jednostavno moralo doći prvenstveno zbog novonastale situacije uzrokovane korona virusom, a ono što je najbitnije postavlja se i pitanje kako će izgledati život sportskih udruga nakon “virusa”.

Igračice i Uprava kluba zahvalni su treneru Cristianu za sve što je pružio, prikazao, naučio kako igračice tako i članove Uprave o načinu rada klubova u Italiji, gdje je odbojka kao sport daleko popularnija, organiziranija i praćenija.
U nastavku donosimo kratko oproštajno pismo kojim se trener Cristian Piazzese oprašta od našeg kluba i grada Poreča.

Suradnja između mene i OK POREČ-a završava se ovdje, sporazumnom odlukom jer je došao trenutak, kako za mene tako i za klub da krenemo dalje.
Došao sam na tiho tražeći kako da započinjem sa radom, nasljeđujući trenersku ulogu u klubu od kolege trenera nakon njegovih 11 godina rada. U početku sa mnogo otpora, rasprava i nepoznanica. Naišao sam na nepovjerenje, čuo sam mnoge komentare, entuzijazam samo od nekolicine. Krenuo sam svojim putem vjerujući da je sve to normalno, poniznost i rad su uvijek bili moja vjera.
U vrijeme previranja i „preslagivanja“ u klubu, obnašao sam uloge koje nisu bile dio trenerskog posla. Od prvog do zadnjeg  dana sam uvijek radio za dobrobit OK POREČ.  Stekao sam povjerenje ljudi koji su me okruživali, od Uprave do igračica pokazujući u dvorani i na terenu moju  profesionalnost, točnost i svakodnevno prisustvo, čak i kad mi je tijelo  govorilo: “odmori se”.
Nisam bio i neću biti simpatičan svima, to je normalno, ali vjerujem da je prioritet trenera da odgaja sportaše ne samo  tehnički već i kao osobe, te da  za rast kluba ponekad donosi i ne-popularne odluke.  Susreo sam se sa odbojkaškom kulturom različitom od moje,  te prenio i svoje iskustvo.
Klupska uprava, koja se sastoji od 5 članova, bila mi je podrška cijelo vrijeme, hvala im na tome i što su  mi dali šansu protekle sezone, da nakon treniranja u  A1 talijanskoj ligi i rada sa turskom reprezentacijom, treniram Hrvatsku Superligašku ekipu. 
Posebno se  želim zahvaliti djevojkama iz prve momčadi, mlađim curama i svim onim ljudima koji su prošli čak samo jednom kroz dvoranu, ako smo uvjerljivim ostankom popravili rezultat prošlogodišnje sezone. Većinom mlad sastav, sa igračicama koje su po prvi puta zaigrale na najvišem nivou Hrvatske odbojke.
Hvala vam djevojke što ste me trpile, hvala vam što ste bile redovne u dvorani, te hvala vam za sve osmijehe koje ste mi poklonile i koje ću uvijek nositi sa sobom.
Želim zaključiti jednim savjetom ili jednostavno svojim načinom gledanja na stvari.

Previše je lako prekrižiti ruke i komentirati  pogreške koje drugi mogu učiniti, sudeći bez saznanja o stanju i situaciji u klubu, te se veseliti kada se pobjeđuje, navija s klubom. Navijač kluba svog grada, dokazati će da to i jeste kada sam sebi  postavi  pitanje: što mogu učiniti da pomognem klubu? Pokažite se na vratima ureda, pokucajte i priopćite da ste spremni pružiti podršku i pomoć klubu,  onda sam uvjeren da će sve krenuti kako Klub ali i grad zaslužuje.

Sve najbolje svima i vidimo se uskoro!!