Profesor Metod Černetič je u uvodu rekao da priča o ljudskom kapitalu potječe iz 60-tih godina proteklog stoljeća, iz čikaške škole ( ekonomske teorije ) koja je rekla, ukoliko postoji materijalni kapital, onda postoji i nematerijalni, znači i ljudi imaju vrijednost. U ljudski kapital spadaju: obrazovanje, zdravlje, ljudski proizvod. U Sloveniji su radjena istraživanja koja su pokazala da je prosječni broj školovanja stanovnika svega 10,7 godina, znači ni srednja škola, što rezultira ocjenom da nemamo dobar obrazovni sustav. Što je društvo razvijenije, više ulaže u razvoj ljudskih potencijala, više u obrazovanje i istraživanje. To je tendencija i vidljiva je u više industrijskih grana. U EU statistika kaže da se u tekstilnoj industriji u istraživanja ulaže 1 % vlastite realizacije, u metalno-preradjivačkoj industriji 3 %, a u informatičkoj industriji više od 10 % realizacije. U Sloveniji u istraživanja država ulaže 1,9 % BDP-ea, a gospodarski subjekti svega 0,6 %. Primjer Republike Irske je znakovit, oni su 20 godina ulagali samo u 3 područja: obrazovanje, zdravlje, istraživanje, a ništa u tzv. stupove društva : policiju, vojsku, administraciju, privredu. Finska NOKIA, koja je bila proizvodjač gumenih čizmi i auto guma, postala je vodeća u sasvim drugoj grani industrije, a danas provodi kako bi stekla konkurentnu prednost ulaganja u obrazovanje, organizaciju kadrovskih resursa, nagradjivanje inovacija, u socijalni kapital ( komuniciranje ). Znači potrebno je da socijalni kapital što bolje funkcionira, to smo u socijalizmu zvali "dobri medjuljudski odnosi", a danas u kapitalizmu cilj je što bolja komunikacija.

Profesor Simonetti je u uvodu rekao da u socijalizmu nitko nije bio vlasnik zemljišta ( ni poduzeća, ni općine , ni država ) i raspadom države postavilo se pitanje: što sad ? Simonetti je predlagao "pravo korištenja" pretvoriti u "pravo gradjenja" i tako ostvariti naplatu rente. No, to tada nije usvojeno, a upravo to se dogodilo 1994. godine u Njemačkoj na području ex Istočne Njemačke, priznato je nasljedno pravo gradjenja. U Hrvatskoj, vlasnici zgrada su postali i vlasnici zemljišta. Poduzeća su propala, a sada se skupo prodaje zemlja ( tamna strana tajkunizacije ). Na to sam upozoravao, a i profesor Branko Horvat. Gradovi su danas vlasnici zemljišta jedino ispod svojih zgrada. Za ostalo zemljište kontinuirana je svadja, čije je, gradsko ili državno. Jedinice lokalne samouprave ustavno su zadužene za komunalnu infrastrukturu, a nisu vlasnici. Kako bi je održavali i gradili uvode dodatna davanja i sve je skuplje i skuplje. Država se mora izjasniti čije je to zemljište. Ukoliko je državno treba ga prenijeti u vlasništvo lokalne samouprave uz uvjet da se ne smije prodati, jer je zemljište javno dobro na koje imaju pravo i naši potomci. Može se prenijeti i upravljanje, ako nema političke volje za prijenos vlasništva. Mogu se odrediti 4 vrste renti: 1. pravo gradjenja; 2. zakup; 3. koncesija; 4. služnost.

Za Poreštinu.info: R.V.Aleksić