Nema pravo porečki gradonačelnik Edi Štifanić kada tvrdi da ni eventualni javni natječaj za odabir najpovoljnijeg izvođača radova gradnje novog obrtničkog doma ne bi polučio bolje rezultate od obavljenog, pozivnog. Nema pravo ne stoga jer to možda ne bi bilo točno, već zato jer je jednostavno previše novca u điru da bi se na taj način odlučivalo. Pa, iako možda i nije bilo baš nikakvih mućki, a mnogi misle suprotno, sasvim je opravdan gnjev iz udruge građana Naš Poreč zbog tako obavljenog posla. I ne samo njihov.

Znano je, naime, da jedinice lokalne samouprave moraju za sve poslove skuplje od 200.000 kuna objaviti javni, a ne pozivni natječaj. Zato sasvim suludo zvuči opravdanje u smislu da je Grad Poreč u tvrtku Dom obrtnika d.o.o. uložio svega 40 posto, a Udruženje obrtnika 60 posto, što znači da nije većinski vlasnik i time skida odgovornost s čina pozivnog natječaja. Međutim, ovdje se radi o investiciji vrijednoj više od deset milijuna kuna, pa tih manjinskih 40 posto iznosi bar četiri milijuna kuna. Nije li apsurdno da za 213.000 kuna nekog posla koji će biti obavljen javnim novcem moraš objaviti javni, a da ti je za dvadesetak puta veći iznos iz istog izvora dovoljan i pozivni natječaj? Bar takvo se pitanje postavlja običnom laiku.

I još nešto. Tih minimalnih četiri milijuna kuna novac je iz gradskog proračuna, dakle ubran od porečkih poreznih obveznika. Među inim radnika i umirovljenika. A potrošit će se za porečke obrtnike, njih oko 1.500. I članove njihovih obitelji i ostale Porečane. Pa mi se onda nekako uistinu čini preskromnim da su među osam pozvanih bila samo tri porečka građevinara.

I još nešto. Nekako mi uvijek u čudnom suglasju idu odluke najpovoljnijih građevinara kada je u pitanju regionalna stranka na vlasti i buzetski KUK. Kao čitateljici istarskih lokalnih kronika poznata su mi i naknadna nezadovoljstva investitora. I stoga mi se čini opravdanom javna sumnja koju su u transparentnost posla s obrtničkim domom izrazili čelnici udruge građana Naš Poreč.

Vesna MEDVEDEC