Nekolicina Porečanki otpremila je, uz pomoć Gradskog društva Crvenog križa koji je platio kartu, u nedjelju sedamdesetogodišnjeg Josipa Amića na autobus za Novu Gradišku, odakle će vlakom do Podgorača kod Našica. Tamo ima dva sina i snahu koji bi trebali bolje brinuti o njemu.

Ovaj je čovjek, naime, sedam noći proveo pod vedrim nebom u Naselju Mate Balote, pokriven dekama koje je dobio od susjeda, koji su mu donosile hranu i toplu odjeću.

– Ispričat ću vam sve, nemam što skrivati, samo me je sram, rekao nam je Amić kad smo ga pronašli na klupi uz igralište ujutro dan ranije. Ima 70 godina, adresu u Podgoraču kod Našica, supruga mu je umrla prije pet godina, a otišao je iz kuće koja je glasila na suprugu jer mu sa sinovima alkoholičarima nije bilo moguće živjeti.

Nema mirovinu, a jedini prihod je novac koji dobije prodajom plastičnih boca i limenki koje je skupljao po gradu. Hoda uz pomoć štake, a ozljeda na nozi iz automobilske nesreće jako ga boli. Kaže da pije tablete protiv visokog tlaka i za smirenje.

"Meni je dobro, samo da me nitko ne dira. Ovdje si mogu zaraditi za kruh i cigarete, a to mi je dosta. Tamo ne mogu zaraditi ništa otkako sam nastradao u nesreći. A nikakvu mi pomoć ne daju jer, kažu, pijem. To nije istina jer 11 godina nisam okusio alkohol. Eto, sad se moram vratiti, a ako ne budem imao od čega i gdje živjeti, mogu samo pod vlak. Ili se za par dana vratiti, jer ovdje ipak mogu skupiti boca koje prodam, pa barem imam nešto novca", pripovijeda Josip Amić.

U ovoj priči, u kojoj Josip Amić može lako biti naš otac ili djed, zapravo i netko od nas, ako se životne okolnosti tako poslože, strašno je to što u gradu u kojem postoje na stotine hotelskih soba, praznih vikendaških stanova, dom za stare i nemoćne i niz praznih zgrada nejasnog vlasništva i budućnosti, jedan bolestan 70-godišnjak mora spavati pod borom.

Bio on iz Podgorača, Našica, Poreča ili nekog nepoznatog mjesta bilo gdje na svijetu, svaki čovjek ima pravo na toplu, čistu postelju i pun želudac. Ako si sam to ne može priskrbiti, moraju to učiniti njegovi bližnji ili država.

U ovom slučaju Josip Amić namjerio se na Porečane koji su pomogli koliko su mogli, uključujući i policajca koji je u subotu navečer, u skladu sa svojim ovlastima, uputio čovjeka da se mora vratiti u svoj dom u Podgoraču.

No, policajac je zajedno sa ženama koje su bile prisutne dogovorio kako to učiniti, spreman priložiti svoj dio novca za autobusnu kartu i sendviče. Nismo pitali ime policajca, ali takvi kao on sigurno služe na čast policiji.

(Sniježana MATEJČIĆ, Glas Istre)