U Istri postoji županijsko Povjerenstvo za ravnopravnost spolova, ali i sedam lokalnih, odnosno gradskih povjerenstava istog naziva. O njima se u javnosti čuje najčešće kada je riječ o suzbijanju obiteljskog, odnosno nasilja prema ženama. U tome je posao daleko odmaknuo i lokalna povjerenstva su se umrežila pod kapom županijskog, ne bi li stvorili mrežu skloništa za žrtve nasilja u Istri, pa sada već govorimo i o trećem, koje bi uskoro moglo biti otvoreno, a ukupno mogu primiti dvadesetak osoba. Međutim, kada pokušate saznati nešto više o tim povjerenstvima, čime se bave i kako se financiraju – to je nemoguća misija, osim kroz osobne kontakte.
Niti jedan grad koji ima povjerenstvo, a jednako tako ni Istarska županija, nemaju na svojim internetskim stranicama ni spomena o njihovom postojanju, a kamoli da bi postojao link na posebnu stranicu s informacijama. Povjerenstva nemaju posebne prostore, za sastanke se snalaze kako znaju i umiju, a najčešće nemaju ni novca za rad, osim ako se, kao u porečkom slučaju, progura ideja o besplatnim mamografskim pregledima ili uređenju skloništa za žrtve nasilja. Unatoč tome, postignuto je zapravo puno kroz nekoliko godina postojanja mreže povjerenstava: dva skloništa, niz javnih akcija i kampanja protiv nasilja te mnogo veća zastupljenost žena u javnom, odnosno političkom životu. Ali, županijska, kao ni lokalne vlasti, time se nigdje ne hvale. Nije im to važno? Pristali su na povjerenstva ne bi li pokazali demokratičnost pa ih marginaliziraju i skrivaju pod tepih? Upravo tako izgleda. A za njihove aktivnosti izdvojen je i nekakav, makar simboličan, javni novac o kojem nitko ne pita kako je utrošen i bi li ga trebalo više ili manje. Nikoga to zapravo ne zanima, osim prigodničarski.
A valja podsjetiti, ima tome pet-šest, a možda i više godina, prije nego je Hrvatski sabor donio iz formalnih razloga nedavno osporeni Zakon o ravnopravnosti spolova, prije nego je ustrojen Ured za ravnopravnost spolova, zapravo, Istra je uz Rijeku imala prva povjerenstva za ravnopravnost spolova. Njihovo osnivanje su potaknule aktivistice porečkog Centra za građanske inicijative. Ova je nevladina udruga lobirala u županijskim i gradskim strukturama, organizirala je prve obrazovne cikluse za članice. Trud nije bio uzaludan, ali bi u svakom slučaju i članice i lokalne vlasti trebali toj priči dati puno veći značaj. Zašto? Zato što se, osim u području nasilja, nije daleko odmaklo, dapače. Prema podacima o udjelu kandidatkinja na stranačkim listama za parlamentarne izbore, prema broju (grado)načelnica i vijećnica u istarskim lokalnim organima vlasti, ispada da su žene manje ravnopravne u Istri nego u mnogim drugim krajevima u Hrvatskoj, što je daleko ispod očekivanja. Da i ne spominjemo formalnu razinu – vijećnice i druge dužnosnice u većini slučajeva se tituliraju u muškom rodu, nije bitno povećan postotak poduzetnica kojima se iz lokalnih programa dodjeljuju poduzetnički krediti, samohrane majke imaju minimalnu ili nikakvu prednost prilikom dodjele socijalnih gradskih stanova ili kupnje onih iz programa poticane stanogradnje. Nasilje jest ozbiljan društveni problem, ali nije jedini ni najveći koji žene u Hrvatskoj drži na razini nedostojnoj demokratskog društva. A to je teren koji bi morala pokriti povjerenstva za ravnopravnost spolova, ona koja postoje, ali čije je postojanje potpuno nevidljivo, uostalom, kao i većina žena u Hrvatskoj.

S.M. Glas Istre

Lista lokalnih povjerenstava

Osim županijskog, koje od osnutka vodi Sonja Grozić-Živolić, u Istri postoji šest lokalnih povjerenstava za ravnopravnost spolova. Novigradsko vodi Katarina Nemet, buzetsko Silvana Pavletić, porečko Vera Šverko, pazinsko Hani Pilat Prpić, rovinjsko Antonela Sošić-Martinčić, labinsko Eni Modrušan, a pulsko Mirjana Galo. S ovim povjerenstvima možete kontaktirati na privatne brojeve telefona predsjednica, ako ih znate, ili pak pismom naslovljenim na gradske, odnosno županijsku upravu.