Nedo Pinezić poznati je turistički djelatnik za čiju biografiju u ovom članku nemamo dovoljno prostora, ali svima koji imaju veze s turizmom itekako je dobro poznat. 

Razgovor s njim vrtio se oko pojma samoodrživost koja nam svima mora biti cilj – kako bi opstali ne samo danas, već i u budućnosti. “Svako domaćinstvo trebalo bi proizvoditi dovoljno hrane za vlastite potrebe, a višak prodavati kroz turističku uslugu. Seoska domaćinstva mogu proizvoditi čak i električnu energiju iz obnovljivih izvora te višak prodavati Hrvatskoj elektroprivredi. Domaćinstva na ruralnim područjima trebala bi, ako je ikako moguće, imati i vlastitu pitku vodu”, započinje s izlaganjem svojih stavova, a koji su rezultat životnog iskustva te dugogodišnjeg rada u svim sferama turizma.

Pružaju usluge smještaja u domaćinstvu već 90 godina

Nedo živi s turizmom od djetinjstva. “U mojoj obitelji se generacijama bavimo pružanjem usluga smještaja u domaćinstvu, već 90 godina. Imali smo jedno vrijeme i pansion. To je bilo razdoblje od 70-ih do 90-ih godina prošloga stoljeća. Hrana koju smo tada pripremali za naše goste bila je 100% od domaćih namirnica”, prisjeća se.

Dijelom su imali svoje povrće i voće, nešto i ribe, a ostalo svježe povrće i salatu dobavljali su od dvije obitelji iz središnjeg dijela otoka Krka. Vino su uzimali od obiteljskih proizvođača iz Punta. Tadašnji gosti su im bili austrijski, njemački i talijanski obrtnici, svi redom zainteresiralni za dobru hranu. “Ti su gosti boravili u skromnim uvjetima, na dvije sobe bilo je jedno kupatilo, ali su dolazili više puta godišnje i to godinama. A bili su dobrostojeći i mogli su boraviti u Haludovu koje je tada bilo na vrhuncu slave”, govori. Naravno, na večer se išlo na ples, u ‘casino’ u Haludovo. Ova crtica iz prošlosti govori kakav su turizam Pinezići razvijali i do koje razine su obiteljski posao doveli.

2020. je godina strateške pauze koju treba iskoristiti na pametan način

Ponavlja da bi domaćinstva u ruralnim sredinama svakako trebala biti samoodrživa te stvarati viškove koje mogu prodavati. “Seoski način života svojom jednostavnošću privlači obitelji s djecom koja vole životinje, igru na otvorenom prostoru, slobodu i ljepotu prirode. Austrija nam je odličan primjer kako se to radi. Živjeti na selu je trenutno, u ovoj ‘korona krizi’ ugodnije nego u gradu. Ako ga učinimo i isplativijim, možda ćemo uspjeti spasiti selo od izumiranja”, nada se, ali je i uvjeren kako je ova godina zapravo godina ‘strateške pauze’ s malim izgledima za neki ozbiljniji turistički promet. Ne sumnja međutim da tu pauzu možemo iskoristiti na pametan način, kao izvrsnu pripremu za novi početak, za turističku 2021.

“Sada prvenstveno treba zadovoljiti potrebe za samodostatnošću Hrvatske u svim poljoprivrednim proizvodima koje možemo sami proizvesti. Nakon toga treba omogućiti da se na jednostavan način naša hrana može ponuditi u domaćinstvima na ruralnim područjima. To mora biti jedan od najjačih aduta privlačnosti”, uvjerava nas Pinezić.

Agroturizam kao prilika ako se pretjerano ne komercijalizira

Razvoj agroturizma je u svojim počecima u Istri devedesetih godina prošlog stoljeća bio pun pogodak. Bilo je tada dobrih stancija s domaćim životinjama, dobrom hranom spravljenom od namirnica uzgojenih na imanju.

“Naravno, i tu se išlo ‘džonom’ na male, skromne ljude, poljoprivrednike koji su se morali pretvoriti u ugostitelje. Mnogi su ušli u sustav PDV-a, u fiskalizaciju. Suočeni s brojnim propisima polako su zanemarivali poljoprivrednu proizvodnju i sve se više posvećivali ugostiteljstvu. Tu se izgubio izvorni duh agroturizma“, negoduje jer smatra da je trebalo biti obratno. “Najljepše je kada posjetitelj dođe kod domaćina koji ga prima za svoj stol kao prijatelja ili člana obitelji. Tada se ne priprema jelo po narudžbi, posebno za gosta kako se kod nas radi, već ga se nudi s onim što toga dana blaguje obitelj domaćina. To je bit agroturističkog gospodarstva“, pojašnjava.

Agroturizam trebalo regulirati kao nekadašnji pansion u domaćinstvu

Naknadno se pokušalo nešto ublažiti otvaranjem kušaonica na OPG-ima, ali i to je u većini slučajeva otišlo u komercijalne vode. “Danas postoji problem ako ste registrirani kao OPG i još pružate uslugu hrane i noćenja, a prije 40-50 godina postojao je pansion u domaćinstvu koji je izvrsno funkcionirao. Tako je trebalo regulirati i agroturizme. Nažalost, propisi se donose sukladno interesima utjecajnih interesnih grupacija, a ne prema nacionalnim interesima. Nije li bit svega zadržati ljude u ruralnom prostoru, plasirati poljoprivredne proizvode kroz turizam, osnaživati obitelji i sela?“, postavlja krucijalno pitanje na koje bismo svi voljeli dobiti konkretan odgovor.

Ako npr. u Hrvatsku uđe 2 milijuna osobnih vozila s turistima, ta vozila možemo promatrati kao ‘kontejnere’ za izvoz naših proizvoda. Dakle ‘kontejner’ sam dođe do proizvođača, sam preuzme i ukrca robu, plati punu cijenu odmah, sam izveze tu robu. Ako u svaki od 2 milijuna ‘kontejnera’, ukrcate sanduk sa šest butelja vina, na taj ćete način na kućnome pragu izvesti po najvišoj mogućoj cijeni 12 milijuna boteljki vina. Slična je priča s maslinovim uljem, medom, sirom…

Danas, osim što su pansioni u domaćinstvu zabranjeni, nemoguće je i ugostiteljskim objektima druge vrste kupovati domaće namirnice tržnim nakupom kao nekada. Procedura se zakomplicirala, poskupjela je i time se polako male poljoprivrednike svelo na puko preživljavanje.

“OPG kao novi oblik organizacije dobro je zamišljen, ali neorganiziran. Ne može biti konkurentan silnoj ponudi uvoznog asortimana poljoprivrednih proizvoda, a izgubila se i ona rudimentalna kvaliteta hrane. Danas je teško doći i do pravog kruha – čak su i pekarski proizvodi degradirali u kvaliteti. Sljedeći problem je komplicirano i skupo reguliranje usluge noćenja s doručkom u domaćinstvu. To je također nekada bio kanal prodaje domaćih proizvoda”, skreće pažnju na probleme dok nabraja redom domaće proizvode koji su se nudili, od kruha, jaja, meda, džemova, šunke, sireva, mlijeka i mliječnih prerađevina do čajeva od samoniklog bilja.

Turizam kao ‘platforma’ za prodaju i izvoz domaćih dobara

“Ako npr. u Hrvatsku uđe 2 milijuna osobnih vozila s turistima, ta vozila možemo promatrati kao ‘kontejnere’ za izvoz naših proizvoda. Dakle ‘kontejner’ sam dođe do proizvođača, sam preuzme i ukrca robu, plati punu cijenu odmah, sam izveze tu robu iz Hrvatske. Ako u svaki od 2 milijuna ‘kontejnera’, ukrcate sanduk sa šest butelja vina, na taj ćete način na kućnome pragu izvesti po najvišoj mogućoj cijeni 12 milijuna boteljki vina. Slična je priča s maslinovim uljem, medom, sirom…

Pored toga svaki obrok kojega konzumira stranac i plaća ga, direktan je izvoz svega što se nađe na tanjuru, a proizvodi se u Hrvatskoj – krumpir, zelje, meso, riba i ostalo. Sad računajte, ako ste jedan obrok prodali za 100 kuna, a utrošili ste 30 dkg mesa, 20 dkg krumpira, 5 dkg začina, 5 dkg salate, 5 dkg kruha – nabavna cijena i utrošena energija, rad za taj ‘tanjur’ ne prelaze 50 kuna. To je najbolje prodana namirnica i još za stranu valutu, čisti izvoz”, konstatira Pinezić te smatra da ovakvih primjera ima mnogo u svim segmentima usluge koju koriste turisti u Hrvatskoj.

Obiteljski smještaj sustavno je zanemarivan

Opće je poznato da obiteljski smještaj kod nas ima dugu tradiciju kojom se trebamo ponositi. “Smatram da je obiteljski smještaj, pogotovo onaj povezan s ponudom hrane, sustavno zanemarivan. Posljednjih nekoliko godina osjeća se pritisak na tu vrstu ponude s ciljem da se drastično smanji ili nestane. Stimulira se izgradnja modernih vila visoke kategorije koje se iznajmljuju bez dodatne usluge.

To je, kao i apartmani, pokrenulo masovnu izgradnju nekretnina na obali koje se grade za prodaju, a onda i za najam. Dakle možemo govoriti o jednoj kontinuirano lošoj politici razvoja turizma u segmentu obiteljskog smještaja“, osuđuje Pinezić i upozorava da su pravi domaćini marginalizirani od strane moćnih investitora u nekretnine.

“Zgrade su zasjenile ljude, a domaća hrana je nestala”, njegova je tužna konstatacija za kraj ovoga članka.

izvor: agroklub.com