U moderno vrijeme puno slušamo, čitamo , piše se o narcizmu i osobama koje su narcisoidne. Puno se piše i/ili govori i o narcisoidnoj , egocentričnoj djeci.  Često si postavljamo pitanje što je to narcizam , jesu li to crte osobnosti ili poremećaj….  Gotovo svatko je bar jednom u životu susreo osobu za koju je posumnjao da je narcisoidna jer osoba ima iznimno visoko mišljenje o sebi, pažnja mora biti na njima, moraju biti u pravu, oholi su i prepotentni, ne uvažavaju tuđe mišljenje, rigidni su, nemaju empatiju za druge …..

Na pitanje što je narcizam, kako nastaje i kako se razvija, kada je riječ o narcisoidnim crtama, a kada o narcisoidnom poremećaju ličnosti/osobnosti slušali su i raspravljali stručnjaci iz timova istarskih lokalnih savjetovališta s predavačicom, dr.sc. Mirjanom Graovac, psihijatricom te subspecijalisticom  dječje i adolescentne psihijatrije iz Rijeke.  Edukacija je održana 20.5.2024. na Nacionalni dan zdravih gradova, u prostorima i organizaciji Zdravog grada Poreč, a u projektu Istarske županije Unaprjeđenje rada savjetovališta Istre kojeg je nositelj Zdravi grad Poreč.

Što je narcizam?

Narcizam je pojam koji se odnosi na osobinu samoljublja. Označava pretjerano divljenje samom sebi s bahatim ponašanjem i nedostatkom razumijevanja za druge ljude, koje vidi samo kao alat za postizanje vlastitih ciljeva. (Wikipedija)

U pozadini narcizma, a posebno narcističkog  poremećaja osobnosti često se nalazi krhko samopouzdanje i osjetljivost na svaku i najmanju kritiku iako sve prikrivenom maskom samouvjerenosti. Upravo se nesigurnost narcisoidnih osoba prekriva bahatošću i superiornošću na van  ili povlačenjem u ulogu žrtve. Razlikuju se dva tipa narcizma: grandiozni (otvoreni), učestaliji među muškarcima, koji karakterizira društvena dominantnost, prekomjerna samouvjerenost na van, arogancija, nepoštivanje autoriteta. Drugi tip je ranjivi narcizam (prikriveni, fragilni), učestaliji među ženama, kojeg obilježava pasivnost, povlačenje, osjetljivost na tuđe ponašanje i kritiku te sklonost uživljavanju u ulogu žrtve.

U osnovi oba tipa narcizma, grandioznog i vulnerabilnog (ranjivog), je interpersonalni konflikt i egocentričnost. Narcisoidni poremećaj osobnosti je poznat u medicini.

U psihijatriji se procjenjuje prema tzv. ljestvici narcizma te dijagnostičkom priručniku DSM 5, od izraza zdravog samopouzdanja (tzv. zdravi ili pozitivni narcizam baziran na realnim osnovama i postignuću koji ne ugrožava drugu osobu/e) do patološkog oblika (narcistički poremećaj ličnosti). Nefleksibilnost, krutost i trajnost narcističkog ponašanja, ponekad i potpuna izolacija osobe od društva   ukazuju na poremećaj, a ne samo na narcisoidne crte osobnosti. Narcistički poremećaj osobnosti  karakterizira prožimajući obrazac grandioznosti, nedodirljivosti, potreba za divljenjem, nedostatak empatije (suosjećanja s drugima) , osjećaj zavisti i ljubomore prema drugima , arogantna i ohola ponašanja, sklonost iskorištavanja drugih za svoje ciljeve, grandiozna percepcija i osjećaj osobe da ima posebna prava (nešto što drugima ne pripada), očekivanje osobe da je svi moraju slušati bez propitkivanja. Mogu imati i nerealnu percepciju da su drugi ljubomorni na njih jer preuveličavaju svoja postignuća, postavljaju si nerealno visoke ciljeve, konstantno očekuju pohvale drugih.

Narcisoidne crte osobnosti

Osobe mogu posjedovati narcisoidne crte osobnosti u svojoj strukturi koje nisu poremećaj. To su osobe koje imaju zdrav narcizam, istinski su samouvjerene i neke svoje narcisoidne crte ili samouvjerenost baziraju na realnom uspjehu, postignuću kojeg su zaista ostvarile i kojeg su svjesne. To su osobe koje ne očekuju divljenje samo po sebi nego osobe koje postižu uspjeh koje  su svog uspjeha svjesne te su iz uspjeha i rada  samouvjerene. To su osobe koje su ambiciozne, spremne ostvarivati ciljeve i raditi za sebe.  Samopouzdana osoba s crtama narcizma baziranim na samopouzdanju vrednuje i sebe i druge, može podnijeti kritiku i štoviše može kritiku analizirati i uzeti iz nje najbolje.  Za razliku od toga osobe s narcističkim poremećajem osobnosti iza svoje bahatosti i „veličine“ kriju krhko samopouzdanje i nesigurnost.

Jesu li narcisoidne osobe tako rođene ili oblikovane odgojem?

Etiologija i uzroci narcizma su multifaktorski.  Kombinacija su bioloških, psiholoških, razvojnih i socijalnih čimbenika. Da bi se  razvio narcisoidni poremećaj osobnosti treba postojati kompleksna interakcija i međupovezanost između genetike pojedinca, temperamenta, senzibiliteta, stresnih i/ili traumatskih okolnosti u djetinjstvu, poremećaja privrženosti, emocionalne disregulacije, neuroloških i biokemijskih disfunkcija te odgojnih postupaka. Neke vidljive karakteristike narcizma se počinju  javljati u mlađoj dobi ali se poremećaj ne dijagnosticira prije 18-te godine.

 U prvoj godini dijete bi trebalo razviti  sigurnu privrženost, opravdano je da mu se roditelji dive i zadovoljavaju potrebe jer je to dijete potpuno ovisno. Potrebno mu je puno pažnje i ljubavi, prolazi proces socijalizacije, stječe povjerenje u roditelje i ljude uopće te mu je potrebna bezgranična pažnja i podrška. No, onda tijekom druge godine uz puno ljubavi i podrške postupno počinje odgoj, prve granice koje dijete uče zaštiti, prepoznavanju opasnosti. Postepeno kroz rast i razvoj roditelj brine o djetetovim potrebama, a ne udovoljava svakoj njegovoj želji. To je zdrav put rasta, razvoja i roditeljskog odgoja.

 Djeca koja su zanemarena, zlostavljana ili im se ne postavljaju dosljedne granice imaju veći rizik od razvoja narcizma odnosno narcisoidnog poremećaja osobnosti. Mogu razvijati narcističke crte ili kasnije poremećaj  jer su zanemarena tijekom odgoja, nisu imala majku/roditelje koji prepoznaju potrebe ili nisu razvili sigurnu privrženost pa kao da nastoje svojom egocentičnošću i grandioznošću nadoknaditi ono što im nije u djetinjstvu pruženo. U drugom slučaju djeca mogu razvijati narcisoidne crte ili kasnije poremećaj  jer su razmažena, bez granica u odgoju, samo i isključivo okružena divljenjem svojih roditelja  pa i kasnije u životu očekuju divljenje okoline. Novija istraživanja pokazuju i pozitivnu povezanost između korištenja društvenih mreža i narcističkih sklonosti i osobina. Naime mladi sve ranije postaju korisnici društvenih mreža kada još uvijek oblikuju/formiraju strukturu ličnosti/osobnosti. Na društvenim mrežama se prikazuju u „najboljem svjetlu“, očekuju lajkove i divljenje što mladu osobu može također specifično oblikovati i fiksirati nerealna očekivanja da im se okolina neprestano treba diviti.  

Djeca koja su naučena da imaju stalno i kontinuirano divljenje obitelji, koja su razmažena ili pre zaštićena uslijed bolesti ili takve strukture svojih roditelja  mogu početi  imati nerealna očekivanja da je sve što rade posebno, nadnaravno ili da su  predodređena za posebnu veličinu i divljenje. Tada su sklonija narcizmu.

Kako da dijete ne postane narcis?

• Tako da mu zadovoljavamo potrebe, a ne sve želje,
• Da dijete odgajamo s odgojnim granicama
• Tako da ga učimo empatiji, suosjećanju, dijeljenju i potičemo razvoj djetetove emocionalne inteligencije,
• Da ga učimo razlikovati dobro od lošeg i činiti dobre izbore  koji mu onda grade samopouzdanje,
• Da ga učimo da se ponaša s drugima onako kako bi željelo da se drugi ponašaju prema njemu,
• Pomoći djetetu da na greškama uči, razgovarati o tome kako bi iz takvih situacija ono „naraslo“ i postalo bolje,  a ne ga spašavati iz svake po njega nepovoljne situacije i stvarati zaštitne uvjete „pod staklenim zvonom“,
• Učiti dijete regulaciji i kontroli emocija, nošenju s kritikom,
• Učiti dijete da izdrži frustraciju i da može odgoditi zadovoljavanje potrebe, učiti ga toleranciji i strpljenju,
• Hvaliti dijete kad god je to opravdano i kad god je to zaslužilo kako bi gradilo samopouzdanje na realnom uspjehu,
• Pomoći djetetu da se osamostaljuje i nađe zadovoljstvo u samostalnosti i samostalnom rješavanju izaziva, da vrednuje svoj osobni uspjeh,
• Učiti dijete da je iskreno i ljubazno prema drugima te da zna zastupati sebe ne omalovažavajući i ne vrijeđajući druge,
• Ne inzistirati da mora biti najbolji, najljepši, najpametniji, ne gurati dijete prema savršenstvu i želji da uvijek bude pobjednik-ca i uvijek u pravu,
• Dozvolite da vas dijete preraste! Da u nečemu bude bolje od vas i to mu kažite!

Da li je vaše dijete narcis?

Nije po rođenju jer se djetetu ne može postaviti dijagnoza narcističkog poremećaja osobnosti do 18. godine. Ali, ako dijete u rastu i razvoju počne pokazivati osobine narcisa, samodopadnost, konstantno se izdizati iznad ostalih, ako su mu obrasci ponašanja konstantni i ekstremni na način da su za dijete štetni i ometajući u odnosima, druženjima, komunikaciji, frustraciji… tada je važno da se propitujete, mijenjate nešto u odgojnim postupcima i/ili da se savjetujete sa stručnjacima (liječnikom, psihologom…). Važno je da se naoružate strpljenjem i podrškom.  

Učinite  sve što možete da vaše dijete/ djeca ne izrastu u samodopadne osobe s narcisoidnim poremećajem osobnosti.

Ponašanja koja mogu ukazivati na narcisoidni poremećaj osobnosti: 

• -osoba vjeruje da je bolja od drugih, ne poštuju druge;
• -diže sebe na tron, maštaju o pažnji okoline i ne podnose kritiku ;
• -zaokupljene su grandioznim  fantazijama o uspjehu i moći;
• -teško ostvaruju i još teže održavaju prijateljstva,
• – ponašaju se superiorno, često bahato i oholo tj. s visine,
• -smatraju da je njihovo pravo da su uvijek u centru pozornosti, uvijek su u pravu kad govore,
• -ne žele boraviti s osobama koje im ne poklanjaju dovoljno pažnje ili divljenja ili koje ih „ne slušaju“,
•  -ne pokazuju zahvalnost drugim ljudima,
• -isključuju ljude koji ne odrađuju zadatke kako oni smatraju da treba ili „na njihovoj razini“;
• -Imaju s ljudima površan i eksploatatorski odnos,  
• -skloni su omalovažavanju i ponižavanju drugih,
• -preuzimaju monopol i dominaciju u razgovorima i odnosima,
• – nisu parlamentarni, njihova je uvijek zadnja,
• -odbijaju i omalovažavaju autoritete,
• – teško se vezuju ,
• -mogu biti ovisni o drugoj osobi ako im ta osoba povlađuje, daje za pravo, ako ih sluša ili štiti u njihovim ponašanjima i ako veliča njihove postupke i ponašanja;
• -imaju velikih problema u komunikaciji, jedva da s ikim mogu normalno komunicirati,
• -lako gube kontrolu, imaju nizak prag tolerancije na frustraciju.

 

Očekuju poseban tretman od autoriteta, vlastitih roditelja ili staratelja. Prikazuju se kao da se žrtvuju za čitavu obitelj i sebi pripisuju zasluge za uspjehe u obitelji iako se zapravo  ponašaju vrlo svojevoljno, u svoju korist čak često kao emocionalni zlostavljači. Nestabilni su u reakcijama, često neugodni, oholi, naprasiti tražeći svoje isključivo „pravo“, sa lošom samokontrolom i regulacijom emocija kada im sve ne ide „niz dlaku“.  Lažu ili manipuliraju odnosno izvrću i tumače događaje, situacije, tuđa ponašanja u svoju korist i vješto igraju ulogu žrtve posebno ako su u nečemu nedovoljno uspješni pa za to „moraju“ okriviti druge. Svoj svijet kreiraju crno bijelo. Normaliziraju toksične obrasce ponašanja u obitelji te pretvaraju u normalno i prihvatljivo ponašanja koja to nisu. Nemaju empatiju za druge ljude. Imaju teškoće u održavanju kontakta očima.

Narcisoidni roditelj

Oni i njihove reakcije pa i gubitak kontrole su ispred svega, pa i djece . U odnosu na djecu uglavnom  izostaje bezuvjetna ljubav, pretežito i u tom odnosu dominira vlastita važnost i dominacija. Zahtijevaju od djece da se bore za njihovu ljubav, djeca njihovu ljubav „moraju zaslužiti“, puno i često kritiziraju, ništa nije dovoljno dobro . Djeci daju različite uloge kao što je „zlatno dijete“ za poslušno dijete koje je njihov produžetak i realizira njihove zamisli odnosno „dijete koje je „žrtveno janje“ i prema njima se ponašaju potpuno različito. Osjećaju se i ponašaju kao da su im djeca konkurencija, ne dopuštaju im razvoj individualnosti, nameću svoje ideje i kontrolu što bi dijete i kakvo trebalo biti/ što raditi, ne poštuju djetetovu privatnost. Nedosljedni su u odnosu onoga što rade i govore. Pred drugima pričaju o vrijednostima djece i dobro predstavljaju svoju ulogu roditelja, a njihovo ponašanje je u odnosu s djetetom  sasvim suprotno. Djeca često teško podnose njihovu nedosljednost i gubitak kontrole u raznim situacijama.

Da li se narcistički poremećaj osobnosti/ličnosti može liječiti?

Kada je riječ o poremećaju osobnosti to ukazuje na trajno stanje. Ipak, može se psihoterapijom raditi na ublažavanju simptoma, na boljim uvidima osobe u sebe i svoja ponašanja, na prepoznavanju okidača za neželjena ponašanja i reakcije, na boljoj samokontroli. Za neke se simptome u ukupnoj slici mogu koristiti i lijekovi. Teško dolaze u terapiju jer su  oni po svojoj procjeni gotovo „savršeni“, a problem je uvijek u drugima.

Narcistički poremećaj osobnosti se može javiti i u kombinaciji s nekim drugim poremećajima ličnosti kao što su granični poremećaj ličnosti, antisocijalni poremećaj ličnosti pa je i to važno provjeriti. Postoje psihološke procjene i dijagnostički priručnici kojima se isto utvrđuje ili dijagnosticira.

Posebno je zahtjevan  tzv. maligni narcizam koji dolazi u kombinaciji s antisocijalnim poremećajem ličnosti. Ova dva poremećaja u kombinaciji često mogu uništiti kvalitetu života osobe ako se ne poduzmu postupci liječenja jer se kod jedne te iste osobe u ponašanju i reakcijama kombiniraju antisocijalna agresivnost i sumnjičavost te narcistički bijes i egocentričnost.

Koliko god narcizam karakterizira rigidnost, isključivost, težnja za posebnom veličinom traženje pomoći, podrške i  liječenja uvijek je bolja opcija jer simptomi kod osoba s narcističkim poremećajem ličnosti otežavaju život okolini ali i samoj osobi.

 

Zdravi grad Poreč