Baš kad, nakon četiri izvrsna koncerta u dvije savršene večeri na pozornici Montrakera, mislite kako je to bilo to i da treća večer možda bude višak, na kraju idete doma naježeni i siti poslastica iz muzičke slastičarnice koju je ove godine Svetozar Rackov napunio kolačima kojima je nemoguće odoljeti.

Trio riječkog gitariste Darka Jurkovića nije ostavio ravnodušnim ni američkog bluzera Watermelon Slima, koji je bio nesumnjiva zvijezda festivala u svakom segmentu nastupa. Za one koji nisu slušali Darka Jurkovića Slim preporučuje svojim iščašenim talijanskim da je to «musica magnifica». A Jurkovića valja i gledati dok svira – zbog «two hands tapping» tehnike po uzoru na Stanleya Jordana.

Riječki gitarist već osam godina svira s češkim muzičarima koji čine njegov trio – hladnokrvnim kontrabas majstorom Františekom Uhlirom i bubnjarom Jaromirom Helešicem. Iz te suradnje nastala su tri odlična CD-a mahom autorskih Jurkovićevih skladbi koje otkrivaju posebnu brigu o boji zvuka i suvremen pristup jazzu koji se ogleda u sofisticiranim aranžmanima.

Uostalom, radi se o glazbeniku koji je dobio dvije nagrade «Status» kao najbolji hrvatski jazz gitarist, koji je svirao s nizom vodećih domaćih jazzera, uključujući Matiju Dedića, bubnjara Krunu Levačića i izvrsbog hrvatskoh saksofonista Sašu Nestorovića. Publika na Mo0ntrakeru pozvala ih je, naravno, na bis.

A večer je nastavljena bluesom kakav možete samo sanjati da slušate uživo u Hrvatskoj – Bill Homans poznatiji kao Watermelon Slim i The Workers: gitarist Ronnie McMullen Jr., basist Clif Belcher i Chris Stovall Brown za bubnjevima.

Puno bi se moglo napisati o Slimu kao muzičaru koji je dobio 17 nagrada američke zaklade Blues Foundation, dobrovoljcu u Vijetnamskom ratu koji je potom postao i do danas ostao antiratni aktivist u Vijetnam Veterans Against War, profesionalnom vozaču kamiona, uzgajivaču lubenica, čovjeku koji je odrastao uz muziku Johna Leeja Hookera, Howlin´ Wolfa, Muddyja Wotersa.

Ipak, najvažnije je reći da ta svirka, poezija i nastup koji je publika imala sreću doživjeti na Montrekeru u petak navečer ostaju zauvijek u sjećanju. Slim i Workesi ostavili su dojam kao da ste ušli u slastičarnicu u kojoj su samo kolači koje najviše volite, pa izabirete od svake vrste i spakiraju vam ih u košaricu od najfinijeg karamela, pa još stave mašnu od marcipana s ušećerenom trešnjom.

Tako zvuče tri zločesto moćne gitare s nizom usnih harminika koje su letjele po pozornici dok ih je mijenjao i tri u istoj pjesmi, a sve skupa drži nevidljivi ali glasni izvrsni bubnjar, za kojeg Slim kaže da svira sve instrumente i može sam završiti koncert, ako svi ostali obole.

Watermelon Slim je nepatvoren, autentičan bluzer koji pjeva svoj život, pa u pjesmi o rastanku kaže: «If you think these blues ain´t bad, you´ve never faced a bull, because my coffe cup is ampty and my ashtray´s full» i komentira – bez obzira koliko vam je život dobar na cesti ili na turneji, nema boljeg mjesta od doma. Dok je svirao lap guitar stilom lijevom rukom – naopako, a stalak ogrnuo hrvatskom zastavom, odlično ponavljao riječi hvale na hrvatskom i povremeno pokušavao komunicirati na talijanskom jeziku, Slim se očito odlično zabavljao stvarajući nevjerojatnu atmosfera na Montrakeru.

«Vi jazz ljubitelji sigurno mislite da se B-sharp ne može odsvirati, a sad ću to ipak učiniti», najavio je bravuru podignute sedme note vodećeg tona u C-molu. Pokazao je najteži steal kojim se itko koristi u sviranju gitare, probijajući gotovo pod pozornice kad je pustio da mu komad metala padne iz ruke, a demonstrirao je i kako zvuči «slajdanje» mini bočicom whiskeya.

No, to su tek zabavljački začini na savršen muzički obrok u kojem je vrsarskoj publici ponudio i autobiografsku pjesmu «I believe I´ve Gotta Problem», kojom je počeo karijeru kao vijetnamski veteran u borbi protiv rata, objavljenu na njegovom prvom albumu iz 1973. godine «Merry Airbrakes».

Rekao je da se nada ponovno doći u Hrvatsku. Nada se i dolje potpisana. Kad pomislite na pravi, nepatvoreni, k tome i angažirani Mississippy Delta blues – to su Watermelon Slim i The Workers. Možete se s njima nasmijati, rasplakati, širom otvoriti oči i uši da vidite svijet onakvim kakav stvarno jest – lijep i ružan, neponovljiv.

(Napisala i fotografirala Sniježana MATEJČIĆ, Glas Istre)