Trebamo li biti sretni zbog toga što je jedan zao režim u bliskoj afričkoj državi konačno svrgnut? Svakako da! Je li način na koji je režim svrgnut ispravan, odnosno koliko se on može opravdati, to je pitanje. Premda se većini ljudi ova tvrdnja može smatrati čudnom ili potpuno krivom, ipak postoji nekoliko razloga zbog kojih se možemo s pravom zapitati je li način na koji je taj okrutni režim svrgnut zapravo ispravan, odnosno koliko su opravdane sve ljudske žrtve koje su bile cijena svrgavanja toga režima.
Snimke koje pokazuju kraj, osnosno likvidaciju diktatora jednake su onim snimkama koje pokazuju kraj svih velikih i okrutnih diktatora, od iračkih, rumunjskih pa nadalje. Sve te diktatore na kraju karakterizira jedna situacija – situacija bezizlaznosti, straha, neizvjesnoti.
I situacija u kojima ljudske slabosti dolaze do potpunog izražaja. Kada ih maknemo od njihovih centara moći oni ostaju samo ljudi. Ljudi kojima presudi osveta.
Jesmo li mi svi bolji stanovnici ovoga Svijeta zbog toga što zlim ljudima presuđujemo kako mislimo da je najbolje – osvetom? Ili osveta može samo zakomplicirati stvari?
Naime, u svrgavanje toga režima uključile su se sve velike svjetske sile. A gdje su bile do tada? Gdje su bili svi pravednici Svijeta kada se narod desetljećima bunio da se u toj zemlju ne poštuju ljudska prava? Je li se već tada, desetljećima ranije moglo reagirati, diplomatski, politički, ekonomski, a ne ratom? 
Slična je bila i situacija u našoj zemlji. Živjeli smo pod diktaturom jedne političke opcije protiv koje se nije smjelo niti moglo boriti. Bez obzira na apele, nitko se nije obazirao na smanjene slobode i nepoštivanje ljudskih prava. Kada je diktatura završila na prilično tragičan način, tada je druga opcija preuzela vlast. Ali nasilan kraj jedne diktature nije spriječio početak drugog oblika nasilja – gospodarskog, ekonomskog, političkog.
Tako je i u zemljama Bliskoga istoka. Svi se nekako žale da je rat i svrgavanje jednoga režima donio više štete nego koristi. Često se čuju komentari da je ranije možda bilo bolje. Zašto je to tako? Zato jer se nasiljem ne postiže ništa. Stvaraju se upravo suprotni efekti, novo nasilje.
Može se očekivati da će slična situacija biti i u toj afričkoj zemlji. Jedno nasilje donijelo je drugo. Jedna diktatura zavladati će nestabilnosti koju će donijeti previše pitanja na koja neće biti dobrih odgovora. Od pitanja kako dalje, što sada, tko će biti kriv za ljudske žrtve, bi li adekvatno suđenje bila bolnija kazna od ove kakva je zadesila diktatora.
Što se iz svega može zaključiti? Često se određeni krivi postupci toleriraju od strane institucija ili grupacija koje bi trebale reagirati. A kada se otvore prostori da se institucije pokažu kako djelotvorne, tada je već kasno, i institucije staju na stranu onih koji će opravdati njihovo djelovanje.
A najčešće je to nasilje, obzirom da se dugo nagomilane frustracije odjednom pretvore u lavinu nezadovoljstva. A od toga nitko nema koristi. Stajati na stranu jedne nasilne strane, koliko god ona bila u pravu, nije dobar izbor.
Bojim se da je tu pogriješila većina ljudske populacije koja je podržala stajanje moćnih sila na jednu stranu, jer su u tom slučaju svi gubitnici. I moćne sile, i oni koje moćne sile podržavaju i oni koji su na drugoj strani.
Čovječanstvo bi se trebalo boriti za dostojanstvo svakog člana. Tada do uspostave diktatura, i potrebe svegavanja diktatura nikada ne bi došlo.

zzlevak