Hrvatska svakim danom napreduje sve više i dalje te u skladu s tim tone sve dublje i dublje. Ministar Šuker otišao se zadužiti za daljnjih pola milijarde dolara. Ta sitnica ionako više nije važna jer smo poodavno pregazili čarobnu granicu od trideset milijardi dolara duga. U tišini, samozatajno, pregazili smo i trideset i pet milijardi, ali to je samo sitnica u našem nezaustavljivom hodu – sigurnom hodu naprijed. Kao što su već mnogi rekli, a nemali broj napisao – prošla Vlada je dovela zemlju na rub bankrota. Ova Vlada vam jamči da će učiniti odlučujući korak naprijed. Nevažno je koji je to premijer rekao, ali je činjenica da se predano na tome radi.

Nakon godišnjih odmora, Vlada je puna poleta – spremna za nove radne pobjede koje će Hrvatsku zasigurno i dalje držati na začelju tranzicijskih zemalja. Nažalost, Hrvatsku je u međuvremenu pretekla čak i Slovačka, za koju smo prije deset godina bili više nego Amerika i Švicarska zajedno. Naravno, to nijednu dosadašnju Vladu nije smetalo da obeća, a zatim taljiga do novih izbora.

U slobodno vrijeme poneki ministar kupi pokojeg vijećnika – čisto da ne bi bilo dosadno ili da preokrene volju birača te onako usput ojača svoje pozicije i na lokalnoj razini. Stotinjak ili nekoliko stotina tisuća eura i nisu neki novci kad se želi po svaku cijenu spriječiti rezultat iskazan na izborima. A podrazumijeva se da su ministri ne samo nepogrešivi već i nedodirljivi. A nedodirljivi su i oni koji su dugi niz godina bili u vrhu vlasti, ma kakav ih glas pratio. Kad im se zaprijeti sankcijama tipa: istraga, sudski proces… oni lijepo zaprijete da neće šutjeti i odmah se krene uobičajenim smjerom – zataškavanjem. Tako godine prolaze, a mi se vrtimo u krugu kao retardirani pas koji uporno pokušava samog sebe ugristi za rep. I tako zadnjih pedesetak godina.

Jako davno bio je neki striček kojeg su klepili zbog nekih bombica i on je, onako stjeran u kut, kad nije imao kamo, blebnuo – priznajem samo sud svoje partije! I ostao je živ. Onaj u britanskom veleposlanstvu priznaje samo sud svoje bratije.

Bio je u vrijeme spomenutog stičeka i jedan čičica s oštrim brkovima i niskim čelom koji se iz svoje dače raspitivao koliko divizija ima Vatikan. Više od pedeset godina nakon njegove zapamćene i u anale upisane znatiženje stigao je i njegov antipod. Sličnog je mentalnog sklopa, koji mu uredno određuje da priznaje samo sud svoje partije. A izgledalo je da ima svoju domovinu i svoj narod kojem služi, kad ono – ipak čeka zapovjed odnekud izdaleka! I to ne za ona pitanja koja bi mu po prirodi posla pripadala, nego poglavito politička, koja je ipak pretpostavio duhovnima.

Ali, nije baš kod kuće najgore. Dragica Mostić, jedna od najutjecajnijh osoba, svevladajućih činovnika – na prostoru razvaljene bivše države, u stisci s vremenom, odlučila je pritisnuti ama baš sve za koje postoji bilo kakva klimava sumnja, pa barem i bez jednog opipljivog dokaza. Ipak je njen utjecaj blagotvoran, ne zbog onoga što izjavljuje i radi, već zbog toga što ukazuje koliko su države na prostoru bivše nam države – suverene i samostalne. U bilo kom pogledu. Činovnica jednog suda postrojava i predsjednike i premijere, ministre unutarnjih poslova i ministre pravosuđa, kako god joj se prohtije i nitko joj se ne usudi proturječiti. Kad dolazi u suverenu i samostalnu Hrvatsku, u glavni grad Zagreb – život u metropoli stane. Cijela metropola se rascijepi od Zračne luke Pleso do Banskih dvora i nitko ne smije nikuda. Mora se čekati dok jake snage MUP-a osiguravaju cijelu trasu, policijski automobili s rotirkama prate kolonu, a u Banskim dvorima strepe državni dužnosnici kao da su dječica koja su nešto skrila majci koja se vraća s roditeljskog sastanka. A nekako mi ipak izgleda da je Vlada ponešto starija, možda bi se moglo tvrditi da je čak i punoljetna. Ipak, kad dođe Dragica Mostić, skoro da im trebaju pelene i cjepivo protiv dječjih bolesti, unatoč godinama.

Sve je to nevažno i prolazno, dokle god u našem okruženju rastu duhovni gorostasi koji su odgovorni samo svojoj partiji. Koga briga za narod, građane, pojedince ili – kraće – tamo nekog čovjeka!

Pavle Kalinić

26.09.2005.