U doba mraka i nenarodnog režima plakali smo od neslobode medija. Grčili smo se u polumraku dnevne sobe slušajući vijesti Radio Londona, da ne čuju susjedi. I mlađi su pratili radio, ne London nego Luksemburg, želeći čuti rokenrol, mjuzu koju starci nisu mogli slušati ni pod razno. Trst i Graz bili su odredišta za odabrane, koji su za par stotina tisuća lira kupovali lažni sjaj pripadnosti nečem posebnom. Ta je "posebnost" postojala samo u glavama onih koji su krpicama pokušavali zakrpati vlastito ništavilo.

Kako se bližila devedeseta, polako, ali sigurno na sve se strane širio duh slobode, da bi ga naprasno prekinuo rat, smrt, čemer i jad. Uslijed svih tih nedaća, "duh slobode" počeo se gurati u stranu kako bi se ostvarila, a zatim sačuvala – Država, ostvario san, ostavilo naslijeđe generacijama koje dolaze. I to je trajalo iz dana u dan. Slijedili su mjeseci i godine – građanstvo je željelo sve i odmah i stiglo je obećano – ništa.

Godine 1996. i 1997. pokazale su se godinama totalnog mraka i dezinformacija, dirigiranih s jednog mjesta. Htjelo se sve staviti pod kontrolu. Apsolutno sve. Čak se pokušalo oteti koncesiju Radiju 101. Uslijedile su velike demonstracije, deseci tisuća ljudi na Trgu bana Jelačića, policija je čekala zapovijed da to raščisti, no ona, srećom, nije izdana. Zaslužan za neizdavanje ključne zapovijedi, koja bi dugoročno odredila odnose u hrvatskom društvu, bio je tadašnji ministar unutarnjih poslova Ivan Jarnjak. Za nagradu je smijenjen, ali je ipak svih ovih godina održao glavu nad površinom.

Svoju glavu nad površinom održao je i novinar koji je 1989. hladno napisao da su Dobroslav Paraga i Pavle Kalinić "nosioci maspoka" i da "opet dižu glavu". To što je Paraga u vrijeme maspoka imao nepunih jedanaest godina, a Kalinić dvanaest, uopće nije zasmetalo ni tadašnje urednike, novinare ni dežurne dušobrižnike. Ta mala sličica pokazuje da se, protoku godina unatoč, u hrvatskom medijskom prostoru promjene uglavnom ne događaju.

Novinari koji su prije bili zaduženi za javne linčeve, to rade i dalje, a uspješno se i množe, predajući štafetu mlađahnim nasljednicima u časnom blaćenju. Ključna promjena je u nalogodavcima. Nekadašnji su nalogodavci bili članovi raznih cekaova. Danas su se nekadašnji marksisti-idealisti snašli, itekako dobro, materijalno. Sada naloge "slobodnim istraživačkim novinarima" ne daju više "preživljeni" cekaovci, već vlasnici glavom i bradom. U takvoj konstelaciji snaga očekivati promjene više je nego iluzorno. Naime, u Hrvatskoj se vrte isti ljudi, samo u novim šinjelima, itekako potkovani novcem i oboružani starim vezama, uz staro latinsko geslo: "vrana vrani očiju ne vadi".

U tom smislu je posve razumljivo da je Hrvatska u svojoj petnaestoj godini, kao međunarodno priznata država, opet u jako lošem stanju što se tiče funkcioniranja pravne države, a tako i stanja medija. Preciznije, sloboda medija je, po mnogim neovisnim analizama, danas jednako loša kao sredinom devedesetih. Naravno, nije se zaboravilo ni da je tadašnju koncesiju Radija 101 trebao dobiti (tj. dobio ju je, ali je uslijed pritiska javnosti natječaj poništen) Radio Globus 101 (ili nekako slično). Možda je čak i nevažno kako se zvao i čiji je taj radio bio, ali to tada ni u kom slučaju nije bilo niti malo časno.

Sloboda medija danas se pretvorila u svoju krajnost, u kojoj se ide za potpunom banalizacijom, kako bi se serijskim dezinformacijama stvorila apatična masa kojoj je sve više ili manje nevažno. Kampanjom "sviju protiv svih", koja upravo teče, pokušava se stvoriti dojam da su "svi isti". Pa glasajmo onda za te iste, jer nam novi ne trebaju kad su i oni – isti. No, činjenica je da nisu i nikada neće biti isti. Čak i stara latinska kaže: "ako dvoje rade isto – nije isto".

Pavle Kalinić, 22.1.2007.