[piše: Jerko Sladoljev, Top Camping]

U posljednje vrijeme a glede turističke sezone a prema medijskim napisima smo naglašeno uspješni. Činjenica je da u  razdoblju od 2016. – 2019. Hrvatska bilježi kontinuirani rast turističkog prometa, ali istovremeno i snažan rast volumena smještajnih kapaciteta. Ulaganje u kvalitetu naglašenije je valorizirano u segmentu hotela, gdje postoji primjetna korelacija između kategorije objekata i njihove popunjenosti (veća kategorija – bolja popunjenost). Isto vrijedi i za kampove.

No, hrvatski turizam  je usprkos svim naporima Hrvatske turističke zajednice, Ministarstva turizma ali i regionalnih i lokalnih turističkih zajednica, raznih krovnih udruga u turizmu i tome slično,  izričito sezonskog karaktera. Hrvatska je u Europi zemlja s najvećom sezonskom varijancom (oscilacijom u mjesecima).

Ĉak oko 66% dolazaka  u Hrvatsku se više ostvaruje u mjesecu kolovozu nego u siječnju.

U međuvremenu izrađivano je nekoliko strateških dokumenata razvoja hrvatskog turizma s našim i međunarodnim  stručnim institucijama koji su trebali dati  nove razvojne inpute  prvenstveno na  temu iskorištenosti smještajnih kapaciteta. No rezultati nas , prema spomenutoj varijanti, na kraju balade  baš  i ne ohrabruju.
Niti jedna strateška studija nije svoju priču temeljila  kao vrući krumpir na toj  našoj  „Ahilovoj peti“  ili ranjivosti.  A iskorištenost kapaciteta iz godine u godinu , sve više raste u „špici“, a i  sve više pada kada je najpotrebnija, u pred- i posezoni.

Gledajući rezultate sedamdestih godina prošlog stoljeća  ( prije 45 godina) uspjevali smo  u hotelu Diamant  u Poreču imati popunjenost od 302 dana, hotelu Mirna u Istarskim toplicama 338 dana, a u motelu Lovac u Pazinu čak rekordnih 347 dana!.
To pišem jer je moja malenkost  vodila marketing ondašnjeg poduzeća „Riviera“ Poreč.
Prosječna hotelska iskorištenost varira  danas u Hrvatskoj između 130-140 dana godišnje. Bilo je i  pojedinačnih  dobrih primjera, pa je tako na primjer hotel Olimpya u Vodicama bilježio 2018.g. 227 dana , a vjerojatno postoje još neki svjetliji podaci  u recentnoj povijesti, no daleko je to od varijance koja bi popravila  našu lošu sliku  kao najsezonalnije destinacije u Europi. 

Nadalje ni nacionalna struktura turista danas nam ne ide baš na ruku. Godine 1982. ( prije 40 godina)  imali smo skoro 70% popunjenosti klijentima iz Njemačke ( čak 42%), Austrije  (11%), Italije  ( 8,4%) i Ujedinjenog Kraljestva ( 7.9%).
Danas nam iz tih tržišta dolazi tek oko 36 % svih dolazaka ili polovina ondašnjih dolazaka, a njihovo je prisustvo  bila garancija dužeg boravka i bolje turističke potrošnje, posebno iz Ujedinjenog Kraljestva.

Na kraju moram parafrazirati dr. Miju Rešetara koji je tvrdio da je izgradnja hotela  proces proizvodnje, u tijeku kojeg nastaju „zalihe“ usluga smještaja čija rasprodaja traje  do isteka vijeka  trajanja objekta. Prodajom “zaliha„ postepeno se oslobađaju uložena ( isplaćuju) sredstva, no i obrnuto,  neiskorištenim uslugama smještaja uložena sredstva zauvijek propadaju .

Izgleda da kod nas vrijedi ona stara kineska izreka da su strategije  put paradoksa. Pa nerijetko, tko je vješt, pokazuju se  nespretnim, a tko je koristan pokazuje  se beskorisnim.