Dakle, ako je opća turistička infrastruktura jednog Poreča – od ugostiteljske i trgovačke ponude, preko uređenosti plaža i mogućnosti zabave do sređenog prometa i parkiranja – na razini dvije ili tri zvjezdice, onda se Plavoj laguni i Rivieri ne isplati urediti hotel s pet zvjezdica jer u nj neće nitko doći. Da li je to doista tako i nije li ovo još jedna škuža za činjenicu da u Poreču, a namjerno ga ističemo jer je vodeći turistički centar u Istri, nema nijednog hotela s pet zvjezdica?

Hoteli s pet zvjezdica po svijetu postoje i u zadnjim zabitima, i u infrastrukturno neopremljenim gradovima, i turističkim centrima čija je ponuda i razina pratećih usluga ili puke čistoće okoliša daleko niža nego u Poreču, Rovinju, Umagu, Puli… Postoje vjerojatno logični razlozi i interesi zašto ih »netko« tamo gradi. Po meni, jedan od bitnih razloga zašto u Istri još nema ozbiljnih hotela s pet zvjezdica je u monopolu olako privatiziranih turističkih kompanija. Istina, vrijeme privatizacije bilo je vrijeme preživljavanja jer je rat zakočio turizam, ali vrijeme privatizacije bilo je i vrijeme špekulacije turističkim kompanijama u koje su nerijetko uletjeli kapitali koji s turizmom nemaju blage veze, ali imaju tipičnu eksploatatorsku i kolonijalističku logiku: uložiti što manje, iscijediti što više i što brže.

Danas menadžeri turističkih kompanija, koji su uglavnom poslušni glasnogovornici vlasnika, zamjenjuju teze i kukaju da nema razvoja bez rješenja turističkog zemljišta (s time da je po njima »rješenje« da ga oni dobiju za male šolde, a može i besplatno), ili pak da su destinacije ispod kvalitete njihovih smještajnih kapaciteta. Grad koji ima Eufrazijevu baziliku kao Poreč, ili fenomenalnu vizuru kao Rovinj, ili respektabilni spoj rimskog amfiteatra i svjetski relevantnih programa kao Pula, prvorazredna je turistička destinacija, barem u mediteranskim razmjerima, i nema sumnje da »zaslužuje« i turistički smještaj s pet zvjezdica. Po logici hotelijera, valjda bi se taj trebao graditi iz gradskog budžeta.

S druge bi strane gradske vlasti mogle reći: zašto da novac naših građana trošimo na turističku infrastrukturu od pet zvjezdica kad nam hotelijeri dovode goste za tri zvjezdice? Bolje je da taj novac utrošimo u bolji društveni standard naših građana. Zašto hotelijeri tako malo ulažu u izvanpansionske sadržaje svojih turističkih naselja u kojima najčešće cijede svoje najmoprimce, a »turističke fešte« su im na razini seoskih? Zašto hotelijeri ne bi, primjerice, financirali, barem tijekom sezone, javni prijevoz, ili atraktivne zabavne događaje u gradu, ili zaštitu kulturno-povijesnih i prirodnih spomenika i vrijednosti?

Da, ali mi vas hranimo, odvratit će hotelijeri notornom tvrdnjom da direktno, kroz poreze i naknade, ili posredno, kroz plaće i dobit, baš oni u primorskim mjestima najviše pune lokalne proračune i blagajne komunalnih tvrtki.

Nadmudrivanje bi moglo potrajati, jer podsjeća na onu da li je prije kokoš/destinacija/ ili jaje/hotel/ s pet zvjezdica? No, bilo bi zanimljivo vidjeti što bi se bilo dogodilo da hotelijerske kuće u Istri nisu bile onajput »na brzaka« privatizirane nego da su, recimo, pripale lokalnoj samoupravi, pa da je ona na međunarodnim natječajima za pojedinačne hotele ili naselja tražila investitore za pet zvjezdica. Možda bi (ras)prodaja bila još gora, ali možda bi Poreč umjesto danas derutnih, pa i zatvorenih hotela i bivših odmarališta po gradu imao barem jedan smještajni objekt s pet zvjezdica. Nema, dakako, smisla lamentirati nad »vodom koja je protekla«, ali ima smisla suradnja lokalne samouprave i aktualnih hotelijerskih kompanija u kojoj će jedna stvar ipak biti jasna: da su gradovi u Istri kvalitetno živjeli i kad nije bilo turizma.

Goran Prodan, Glas Istre