Piše Sniježana MATEJČIĆ

U otvorenom, demokratskom društvu, informacija je svojevrsno javno dobro, dostupna svakom građaninu. Treba, doduše, znati gdje potražiti informacije, što je jedna od profesionalnih novinarskih vještina. Od slaloma prikupljanja informacija koji put bi se mogao napisati scenarij za urnebesnu komediju, ali gdjekad i za grotesku.

Eto, baš sam neki dan pokušavala provjeriti informaciju, zapravo proširiti onu dobivenu iz suhoparnog »službenog izvora«. Da ne povjerujete – u cijelom hotelu nije bilo jedne jedine osobe koja bi neslužbeno rekla ijednu rečenicu o temi o kojoj sam se raspitivala, nitko nije nadležan, upućuju na svoju agenciju za odnose s javnošću. Ma dajte, molim vas! I što sada?

Urednik očekuje tekst, ne samo fotografije poprišta, a nemam ni slova u bloku. Zovem kolegu koji je blizak branši o kojoj bih trebala pisati, upućuje me na neke sugrađane, ali ne znam što bih s njima počela. Zovem drugog kolegu, koji zna čovjeka koji je s onim o kojem se raspitujem prijatelj i konačno uz niz pristojnih fraza i izmotavanja dobivam materijal za pričicu s ljudskom dimenzijom.

Dobro, reći će netko, lako je kad znaš puno ljudi, pa će netko moći pomoći. Jest, lako je kada znaš puno ljudi, ali na tu sam epizodu potrošila nekih tri i pol sata, a rezultat je bio niti dvadeset redaka teksta. Riječju, čista frustracija!

Još je svježije iskustvo prikupljanja običnih, suhih podataka za zajedničku, istarsku temu: kolike su vijećničke naknade, koliko je zaposlenih u općinama/Gradu i kolike su im plaće. Bilo bi logično odgovore na ta pitanja dobiti od pročelnika općinskih, odnosno načelnika gradske uprave. Da, ali novinarski posao nerijetko počinje upravo tamo gdje logika prestaje ili zakaže. Za prikupiti te informacije iz Grada i tri općine (koliko me zapalo) potrošila sam dobar dio vremena dva radna dana. Pitanja postavljamo u vrijeme kada je većina ljudi na skijanju, čak i pomoćne službe, pa onda najprije nailazim na izmotavanja o tome da osoba s druge strane žice nije ovlaštena davati informacije, ili ne zna sve podatke, pa onda ljude moram gnjaviti dok su na godišnjem… A kad dođe do pitanja o plaćama, svi su uglavnom konsternirani. Prije bi vam dali da im izvadite zdravi zub nego izgovorili koliku plaću dobivaju iz proračuna. Znaju oni da je to javni podatak, ali svatko bi ga radije prešutio, bez obzira koliko veliku ili malu plaću imao.

Kako izgleda komunikacija s ministarstvima ili javnim poduzećima, ne želim razmišljati, kamoli pisati, jer odmah dobijem alergijsku reakciju. Različite PR službe posao odrađuju tako da prije skrivaju nego daju informacije. Nerijetko prođu i tjedni između odašiljanja pitanja i dobivanja odgovora, a i taj je najčešće jedva upotrebljiv, jer ga čini niz šupljih fraza. E, da sam novinarka u Americi, ovaj bi posao prikupljanja podataka za mene odrađivala osoba koja tek uči, koja se nema pravo potpisati pod neki tekst ili prilog dok god urednik ne odluči da je »ispekla zanat«. A ja bih imala vremena pokazati kako sam pametna pišući teme, baveći se istraživačkim novinarstvom, pisati reportaže, komentare i osvrte. Ma, puste tlapnje!

Opet sam na trenutak zaboravila da sam »seoska novinarka«, ili »Katica za sve«. Što je »pjesnikinja« htjela reći ovim tekstom? Da je novinarski posao težak? Naravno da ne. Kaže moj kolega i prijatelj, a bogme i Bob Dylan: srećom ne moram radom zarađivati za život! Ovom sam pričom htjela odškrinuti vrata čitateljima u prostor osobnog u mom profesionalnom životu, jer on oslikava dio naše društvene i političke stvarnosti. Onaj dio koji zovemo javno komuniciranje, koje je izvor moje trajne frustracije, jer je u kanalu stalno ometajući šum. A uvjerena sam da nam javno komuniciranje ne ide od ruke zato što malo tko radi svoj posao onako kako bi trebao. Pa moramo muljati!